Sto stanica
Otkad imam Anju, otkrivam, s ponešto nelagode, da u meni čuči poludjela kreacionistica. Minijaturna je i uglavnom mi ne ometa život, ali kad, povremeno, pomislim na zaleđeni embrij, ona se javlja glasom upornim kao djetlić i tih stotinjak zaleđenih stanica naziva Anjinom sestrom, daje im ljudski oblik, čak mi perfidno šapuće da bi to sigurno bilo ono dijete za koje ne bi svi na svijetu jednoglasno govorili: isti tata!
Počela je školska godina. Ostavljam u školi moju prvašicu i hodam kući s jednom mamom s kojom sam se sprijateljila. O čemu ti je drama, pita me kad joj kažem da za prve školske praznike idemo u Zagreb jer imam premijeru. To su nam se kalendarski bogovi baš nasmiješili, sad kad smo postali taoci školskog rasporeda. ‘O ljubavi, solidarnosti, o roditeljstvu i o potpomognutoj oplodnji’.
O, stvarno? Moja djeca su rođena uz pomoć potpomognute oplodnje, kaže.
I moje, kažem ja.
Prekratak je put od škole do kuće da bismo razmijenile detalje naših iskustava, a pogotovo da bismo raščlanile malu filozofsku bombu koju je bacila pred sam rastanak, ‘sad još moram smisliti što da radim s onih sedam embrija na ledu’.
Moja nova prijateljica, zovimo je Gala, ima dvoje djece između kojih je tri godine razlike, ali su, de facto, blizanci. Embriji iz kojih su se razvili napravljeni su od jajnih stanica izvađenih u istom trenutku i jednog uzorka sjemena.
Na ledu, s kojega je skinut embrij koji je sad njezin mlađi sin, sjedi ih još sedam. U jednom takvom sličnom zamrzivaču sjedi i jedan moj.
Ona je uvjerena da ne želi više djece, a kad bi i željela, sigurno ih ne bi željela još sedmero. I što sad s tim embrijima? Mogućnosti su sljedeće – usaditi ih u sebe, u sedam ili malo manje pokušaja (pretpostavimo da se svi ne bi primili) i roditi još troje, petero, eventualno sedmero djece.
Donirati ih paru koji želi djecu, ali iz različitih razloga ne uspijeva s vlastitim genetskim materijalom. Kad bih ja, naprimjer, bila darivateljica embrija u jednom takvom slučaju, ne bih imala nikakva prava ni obaveze prema djetetu koje bi se iz tog embrija rodilo, a sve što bih mogla saznati jest je li transfer uspio, kad je dijete rođeno i kojeg je spola. S druge strane zakon nalaže da kad dijete koje bi nastalo iz tog embrija navrši osamnaest godina, ima pravo potražiti osobe koje su embrij darovale, jer se darivanje embrija ne odvija anonimno. Vjerujem da nas ima koji bismo našli načina raskrstiti s tim poklonjenim embrijem, ali u mom slučaju to bi, drugim riječima, značilo da bih neke tamo 2039., zasjela na prozor i počela čekati da se pojavi Anjin blizanac ili blizanka. Koji se možda nikad ne bi pojavili.
Postoji i mogućnost darovanja embrija paru prijatelja u kojem slučaju bi, uz sve standardne pravne dokumente, postojao, valjda, i osobni dogovor koji bi regulirao parametre osebujne situacije. I, ponekad, ako imaš embrij na ledu, a imaš i neke vrlo drage prijatelje koji se muče s neuspjelim krugovima oplodnje, pomisliš, zar ne bi taj moj ledeni embrij bio idealno rješenje za sve nas? Onda se sjetiš da otkad ideš kroz život kao roditelj gotovo da nema osobe kojoj ne bi našla zamjerku kako odgaja svoju djecu, a istodobno se pretvaraš u kaktus iste sekunde kad ti netko uputi ma i najmanju kritiku na tvoje odgojne postupke. Kako bih se suzdržala od nadziranja kako moji prijatelji odgajaju moje dijete koje nije moje ? Sestru ili brata mog djeteta koji to nisu?
A postoji i plemenit potez darivanja embrija u znanstvene svrhe kako bi se na njemu provodili eksperimenti.
E sad. Prije nego sam sama prošla potpomognutu oplodnju i rodila Anju, moj je pogled na sve faze procesa bio uglavnom znanstven. Čak i kad je zazvonio telefon jednog jutra, jednog studenog, i kad su nam javili da nijedna stanica nije oplođena i da ovaj krug nije uspio, uza sve životne konotacije i svu težinu koja nas je u tom trenutku, kao uteg u Tomu i Jerryju koji padne s neba, smlavila, ipak je u mojim mislima to bila jedna jedina stanica i jedan spermij koji su u sebi nosili nejasnu, amorfnu mogućnost budućnosti.
Otkad imam Anju, otkrivam, s ponešto nelagode, da u meni čuči poludjela kreacionistica. Minijaturna je i uglavnom mi ne ometa život, ali kad, povremeno, pomislim na zaleđeni embrij, ona se javlja glasom upornim kao djetlić i tih stotinjak zaleđenih stanica naziva Anjinom sestrom, daje im ljudski oblik, čak mi perfidno šapuće da bi to sigurno bilo ono dijete za koje ne bi svi na svijetu jednoglasno govorili: isti tata!
Zar da pustim da na toj savršenoj nakupini stanica vježbaju neki studenti genetike?
Nikako, kaže MiniMe i dodaje, daj da ti pokažem ovaj zanimljiv website na kojem postoje neoborivi dokazi da je Zemlja ravna ploča.
Postoji još jedna mogućnost, neopoziva. Odlediti embrij i baciti ga u smeće. MiniMe se upravo onesvijestila.
Možda su to sve razmišljanja tijela i uma koji još nisu ušli u menopauzu, kojima još vitlaju hormoni, kojima životom još uvijek gospodari malo dijete onom svojom samoopsjednutom sveprisutnošću. Možda se jednog dana, ne tako daleko u budućnosti, sva ta pitanja izblendaju iz fokusa.
A možda je ovo, zapravo, samo početak nove drame.
Prijašnje Tenine kolumne možete pročitati ovdje.
