Samoizolacija s Anjom (2)

Piše: Tena Štivičić

‘Ako misliš da je nama teško’, veli mama Anjine prijateljice iz vrtića, sad kad je karantena posvuda, ne rade škole ni vrtići i ne smijemo van, osim jednom dnevno u šetnju i to samo sami ili s članovima obitelji, ‘jedna moja prijateljica ima blizanke i upravo je otkrila da su obje zatrpane ušima’.

‘Mogu ja bolje od toga’, odvraćam, ‘U Zagrebu potres!’

Svi su moji na sigurnom i relativno neoštećeni, ali ovih dana sve što mislim, pišem i zbog čega gunđam redovito se spotakne i o tu oštru misao, bar smo kod kuće, bar smo arhitektonski sigurni. Makar od toliko perspektive i stoiku bi dozlogrdilo.

‘Ako ovo stvarno potraje izaći ću iz karantene kao slonica’, kaže mi je jedna druga prijateljica. Ljudi su opterećeni debljanjem u karanteni. Novo hipotetsko društvo na pomolu kad ‘ovo prođe’ još nije počelo ni kucati o ljusku.

‘Ja jedem bez grižnje savjesti. Svaki put kad Anja pita ‘A što ćemo sad raditi?’ ja se mašim za keks. Računam da ćemo se debljati dok bude hrane, a kad krene nestašica, onda će se višak kila pobrinuti sam za sebe.’

Kad kažem nešto takvo u ovoj sredini, s obzirom na to da potječem ne samo iz trusnog, nego i iz ratnog područja, to ima određenu težinu pa se shvaća svečanije nego sam zamislila.

Svi troje nastojimo održavati režim vježbanja. Dougie pustim glasgovskim cestama vozi bicikl. Anja i ja trčimo velikim hodnikom.

U Škotskoj se 25. siječnja slavi rođendan pjesnika Roberta Burnsa. Slavi se uz velike večere, jede se škotski specijalitet ‘haggis’ i recitira Burnsovo Obraćanje haggisu. Kad smo kupovali stan reklamirali su nam ovaj hodnik kao hodnik za blagovanje u kojem se mogu spojiti stolovi za veliku Burnsovu večeru. Tko bi sanjao da ćemo dugi hodnik koristiti kao poligon za trku s preponama i oponašanje životinjskih hodova. Kad izađemo u šetnju primjećujem kako ljudi neurotično zaziru jedni od drugih i na otvorenom, kako se u prolazu uklanjaju s pločnika na kolnik, kako sikću na džogere, na njihovo ubrzano disanje i leteće kapljice znoja. Bojim se koliko će vremena morati proći da se opustimo i počnemo skupljati na velikim večerama, sjediti blizu, grliti se i ljubiti, jesti iz istih zdjela, kušati hranu iz tuđih tanjura. Bitno je da budemo zdravi i ograničavamo širenje epidemije, ali bitno je i da ne poludimo. Ako je svatko prvo prijetnja, onda osoba, kakvi ćemo iz ovoga izaći?

Prene me iz razmišljanja Anja, radile smo čučnjeve s njom na mojim leđima. Ona mi se spustila na stopala, popipala mi pete svojim svilenim rukama, namrštila se i rekla, ‘Hrapave su’, kao oni perfidni frajeri koji u jednom dahu obožavaju i nađu manu. Kao prvo, Anja, tvoje trogodišnje pete nisu nikakav reper. Kao drugo, prirodna ljepota je in. Kao treće, novo društvo bit će društvo otrežnjeno od tiranije industrije ljepote.

Gledamo Annie. Vrijeme je da Anja sazna što je to sirotište kojim joj povremeno prijetim. I da je ‘orphan chic’ profinjeniji stil od šljokica.

Annie je, kao mnogi filmovi s kojima sam odrastala, puna diskutabilnih poruka koje je u ona vremena rijetko tko primjećivao. Bogati su radišni, pošteni i časni. Siromašni su alkoholičari, lijeni, podmukli i prepredeni. Tiha, poslušna, prelijepa i sposobna sekretarica potajno žudi za bogatim, ćelavim šefom, ‘živim dokazom da američki san funkcionira’. Iako se u Alberta Finnyja nije teško zaljubiti.

‘Zašto Punjab ima magične moći?’

‘Zato što je film snimljen ’82. I to spada u jednu posebnu podgranu rasističkog svjetonazora o čemu ćemo razgovarati za koju godinu. Zato se i zove Punjab, spektakularni primjer kulturocentrističkog redukcionizma, a pritom ga igra crnac!’

‘Šta?’

‘Punjab je prije nego se zaposlio kod Warbucksa radio kao mađioničar, a onda je nastupila velika depresija pa se morao zaposliti kao tjelohranitelj.’

‘Šta je velika depresija?’

‘Drago mi je da pitaš jer je pitanje neočekivano aktualno. Velika depresija je bilo jedno vrijeme u dvadesetom stoljeću kad je nastupila velika ekonomska kriza…’

‘Mama, možeš biti tiho? Ne čujem pjevanje.’

Odahnuh. Tim više što me otkačila pristojno, kako smo učili da se radi.

Poslije, dok rašpam pete u kupaonici, provjeravam poruke na Whastappu i Viberu. Stiže mi opet neka zajebancija na temu Roma u korona-krizi. Annie je snimljena 82. Diskurs se odonda uvelike promijenio. Odnos prema rasama, rodovima, spolovima, religijama, defincije se mijenjaju, jezik, zamjenice, humor. Samo se po Romima još uvijek može lupati. U trenutku kad virus navodno ne diskriminira, osim ako si možeš kupiti respirator, je li konačno došlo vrijeme da se prestanemo rugati Romima pogotovo kad se šale temelje na zabludi da su drugi naši narodi i narodnosti nekako čistiji i sofisticiraniji od Roma.

Dani prolaze, monotoni, a brzi i naporni. Pita me prijatelj, mene iz bivšeg života, imam li što preporučiti za gledanje? Imam, Andijeve pustolovine u divljini, zabavan spoj edukacije i tjelovježbe, idealan za početak dana. Annie, Kralja Lavova, Mary Poppins, Ples na kiši, Čarobnjaka iz Oza.

Nakon Andija i filma, plastelin, crtanje, slikanje, usisavanje, Viber s bakom, FaceTime s frendicama iz vrtića. Cosmic joga, balet, pranje veša, lijepljenje naljepnica, prostiranje veša po radijatorima. Gdje mu na vagi dođe peglanje u vrijeme krize? Ako ne izlazimo, trebamo li biti ispeglani? Ja i inače peglam samo onu odjeću za koju mislim da ju neće izravnati tjelesna toplina. I Anjine stvari jer strepim da nas drugi roditelji ne bi ogovarali. Sad sam u dilemi. Srećom, dilemi se nikud ne žuri. I tek je vrijeme ručka.

Fali mi latte iz Licorelle.

Dougie kaže, ‘Najavljuju prekrasni vikend. U Londonu će navodno biti sunčano i toplo. Drugim riječima, kod nas će kiša možda malo manje padati’.

Pokušavam pisati dok se Anja penje na mene kao na granu na koju je skočio Simba pred krdom gnuova. Bilo bi lakše kad bi znala sama čitati. Eh, kad sam ostavljala rađanje za ove pozne godine! Prijatelji s tinejđerima u izolaciji prijavljuju da ih viđaju samo kad se sruši internet.

A kao Anja već zna. Savladavaši T kao Tena, D kao Dougie i X kao play na daljinskom, Anja inzistira na svojoj omiljenoj igri, mame i bebe, u kojoj sam ja beba, a ona ‘mama od tebe’. Igra se sastoji od toga da sjedim na krevetu i trpim razne vrste zlostavljanja. Čim napravim grešku ponašanje se prijavljuje tati, što ukazuje na nekakav primordijalni zov patrijarhata, a kad baš prekršim svaku mjeru onda moram u ured na razgovor s gospođom Vari, šeficom vrtića.

‘Šta radiš?’

‘Slažem brojeve na ploču.’

‘Ne igramo se tu igru. Igramo se mame i bebe.’

‘Mogle bismo se igrati da ti učiš svoju bebu brojati.’

‘Nisam ja ta vrsta mame.’

Zanimljivo.

‘A koja si ti vrsta mame?’, sad da te vidim, mislim.

‘Ja sam druga vrsta mame’, kaže ona, a da ne trepne. A onda me opomene, ‘Nemoj zaboraviti da bebe ne znaju govoriti.’

No, s tim se pravilom igre ponešto zajebala.

‘Bebo, što želiš?’

‘Gle, budući da bebe ne znaju govoriti, ja ti ne mogu reći što želim. Ti to moraš pogoditi.’ Ona me gleda, suženih očiju. ‘Moraš mi ponuditi jednu stvar, pa drugu stvar, pa treću stvar, pa opet prvu stvar, pa provjeriti, preduhitriti, osjetiti, pretpostaviti što ja to želim. Ako ne pogodiš, probaš ponovno. To znači biti mama’

‘Nervira me ova igra’, kaže ona i ode, tražiti tatu, čijoj interpretaciji ni Čudovišta ni Medvjeda još nije našla manu.

Valjda će ova kriza osvijestiti feministicu u svakoj suvremenoj ženi koja se još nije autala. Čak i ako imate partnera s kojim dijelite teret, ako mislite da je prilično zahtjevno biti zatočena u kući, ‘za vlastitu dobrobit’ i baviti se djecom i kućanskim poslovima cijele, cjelcate dane, dok su sve druge želje i ambicije na ledu ili poništene, tako je izgledao život prosječne žene odvajkada pa do feminizma.

‘Anja’, gurnem ju lagano dok se ona meškolji u krevetu pored mene, ‘slušaj ovo. ‘Što bih ja sa Carem, ma da je Car cijeloga svijeta? Vaše veličanstvo je jedini princ. Zrcalo i svjetlo svim ostalim kraljevima”

‘Šta?’

‘Ništa, bubo, spavaj.’

Na drveću pred našom kućom niču pupoljci.

U Londonu praznim Oxford Streetom lisice šeću mladunčad.