Trećim sastankom došli smo do polovice 7. ciklusa mentorstva
Na trećem sastanku projekta „Mentorstvo kao oblik networkinga među ženama“ imali smo čast ugostiti Petra Mandića, dugogodišnjeg mentora, osnivača Mentoring Plusa i Akademije za karijerno mentorstvo i coaching, kao i gošću iz SAD-a LoriAnn Garner.
Petar Mandić je i autor prve knjige o mentorstvu pod nazivom „Mentorske priče“ , koju smo poklonili našim mentoricama i mentijkama na početku ovog ciklusa kako bi stekle neke nove uvide u mentorstvo i pripremile se za svoje mentorsko putovanje. Mandić je ovog puta za sve prisutne održao radionicu pod nazivom „Vještine razvojnog mentorstva“.
Prije same radionice, priliku za riječ je dobila još jedna gošća. Radi se o LoriAnn Garner, međunarodnoj poduzetnici, investitorici, autorici i izvršnoj filmskoj redateljici iz SAD-a. Garner je osnivačica Empowered Woman Croatia, pokreta posvećenog podizanju i obrazovanju žena kroz mentorstvo. S nama je podijela dirljivu priču o svom privatnom životu i istaknula: „Moji roditelji su mi bili najbolji mentori u životu.“ Također je objasnila svoju misiju ovdje u Hrvatskoj – podržavanje žena kako bi bile što uspješnije u svojim poduzetničkim pothvatima i izrasle u prave liderice.
Mandić je svoju radionicu započeo riječima američkom filozofa Ralpha Waldoa Emersona o tome što za njega znači uspjeh u životu: „Uspjeli ste ako je barem jedno biće lakše disalo zato što ste vi živjeli.“ To je ono što mentor radi, rekao je Mandić. „Mentorstvo smatram božjim darom ljudima, a vas kao apostole koji to šaljete dalje u svijet, i posebno mi je drago što postoje ljudi poput Ane koji stvaraju uvjete da to bude moguće.“
Nakon toga nas je upoznao s poviješću mentorstva, ispričao je priču o Božici Ateni, prvoj mentorici. Naglasio je kako je Atena bila podrška na putu Odiseju i Telemachu, razgovarala je s njima, potapšala ih je po ramenu, ali im nije govorila što da rade već ih je učila da budu mudriji. Time nam je pokazala što trebamo raditi u mentorskom odnosu. Kada mentor daje savjet svojem mentiju, preuzima veliku odgovornost, a kako bi se mentij razvijao potrebno je da sam dođe do odgovora – to se zove razvojno mentorsto.
Nakon uvodnih riječi Mandić je zamolio mentorice i mentijke da se spoje u parove, ali ne onako kako su one izvorno spojene u projektu. Prva vježba sastojala se od toga da mentorica priča o tome što je njezina strast, a mentijka crta ono što čuje. Nakon dvije minute zamjenile su se, a na kraju još minutu međusobno pričale što su čule i razmjenile crteže. Kroz ovu vježbu mentorica i mentijka su se zbližile, čime je Mandić pokazao kako ne treba puno vremena kako bi se izgradio odnos.
Za drugu vježbu, pod nazivom Mentorstvo kao prostor za razmišljanje, Mandić je najprije objasnio razliku između vanjske i unutarnje energije, te faze razmišljanja kojima dolazimo do akcije. Parovi su dobili papire s pitanjima koja su korisna za svaku fazu: oblikovanje, analiza, uvid, preoblikovanje, opcije i akcija. Pitanja su ih potaknula na razmišljanje i pomogla da samostalno dođu do odgovora koji su tražile.
Prije posljednje vježbe, Mandić je istaknuo kako se u ovoj prostoriji, kao i svugdje u svijetu, nalaze brojni ljudi s obiljem informacija koje bi nam mogle biti korisne. Zamolio je da svi ustanu, razmisle što žele saznati, poslovno ili privatno, i da priđu osobi za koju smatraju da ima odgovor na to pitanje. Mentorice i mentijke su kružile po prostoriji, razgovarale, razmjenjivale savjete, preporuke.
Osim što su mentorice i mentijke imale priliku čuti neke nove perspektive, saznati nešto više o mentorstvu i mentorskom odnosu, ove vježbe su ih dodatno zbližile, što je i jedan od glavnih ciljeva ovog projekta – networking.
Autor teksta: Sara Dakić
Autor fotografija: Ines Novaković
