Ususret izvedbama, razgovarali smo s Ladom o njezinom profesionalnom putu, povratku iz Londona i životu samostalne umjetnice, ali i o osobnim strahovima, ranjivosti i iskustvima koja pretvara u duhovite i intimne kazališne priče

Lada Bonacci glumica je i autorica koja već godinama gradi prepoznatljiv kazališni izraz na spoju fizičkog teatra, humora, klaunerije i intimne ispovijedi. Nakon studija glume u Zagrebu i magisterija fizičkog i kolaborativnog teatra u Londonu, razvila je autorski pristup u kojem osobna iskustva, nesigurnosti i životni apsurdi postaju snažne i duhovite kazališne priče koje publiku istovremeno nasmijavaju, razoružavaju i potiču na prepoznavanje vlastitih slabosti.

U autorskim predstavama „Zadnja prije nego odem“ i „Ostatak života“ kroz humor i brutalnu iskrenost progovara o ranjivosti, neuspjehu, strahu i potrebi za pripadanjem. Dok je u prvoj predstavi istraživala unutarnje lomove i osjećaj nepripadanja, u drugoj publiku vodi kroz kaotično iskustvo polaganja vozačkog ispita u četrdesetoj godini, pretvarajući osobni strah u univerzalnu priču o nesigurnosti, pritiscima i pokušajima da ipak nastavimo dalje.

Obje predstave publiku ne ostavljaju u ulozi nijemog promatrača, nego je pozivaju da postane dio izvedbe, dio zajedničkog smijeha i prepoznavanja. Ako ste se ikada osjećali izgubljeno, nedovoljno ili pomalo apsurdno u vlastitom životu, predstave Lade Bonacci mogle bi vas istovremeno nasmijati, raznježiti i podsjetiti da u tome niste sami.

Ovaj mjesec možete pogledati njezine dvije monodrame: 21.5. „Ostatak života“ u ITD-u, u sklopu Zagrebačkog festivala monodrame, a na jesen kreće turneja po Hrvatskoj, dok vas 24.5 čeka izvedba “Zadnja prije nego odem” u Ribnjaku.

Studirali ste u Zagrebu i Londonu, što su vam ta iskustva donijela?

U Zagrebu sam diplomirala glumu, a u Londonu na Central School of Speech and Drama magistrirala  fizički i kolaborativni teatar. Magisterij se jako bavio razvijanjem autorskog jezika ali kroz grupni rad jer kazalište je kolektivni čin, pa čak i kada ste sami na sceni. Zagrebačka Akademija mi je dala dobru bazu; govora, glume, pokreta, a London mi je dao vlastiti autorski glas i izvođačku te kreativnu autonomiju.

Zašto ste se odlučili vratiti u Hrvatsku?

Mislim da sam bila premlada i imala premalo samopouzdanja da se uopće odvažim pomisliti da bih na tako velikom i ozbiljnom tržištu mogla uspjeti. Vrlo brzo vam postane jasno da ste strankinja s naglaskom i da su vam mogućnosti sužene. London je skup, a i toliko velik da ako nemate vrlo organiziran dnevni život i dovoljno novaca postane jako izazovan. Činilo mi se da tu energiju je bolje potrošiti na izgradnju nečega na domaćem terenu, a i nedostajala mi je bliskost i način života koji je vrlo specifičan za ove naše prostore.

Od 2013. imate status samostalne umjetnice u Hrvatskoj. Kako biste opisali svoj položaj?

Biti samostalni umjetnik je i prokletstvo i blagoslov. Prokletstvo jer ste stalno u finacijskom škripcu i morate pronalaziti načine kako zaraditi novac, rasporediti ono što se zaradili da traje do idućeg honorara, ne možete na bolovanje, potpuno ste nezaštićeni na svakom polju. Nemate nikakvu instituciju koja štiti vaša prava jer prava zapravo nemate…a i često se borite s predrasudom da ste manje vrijedni jer niste dio nekog ansambla. S druge strane imate svu poslovnu slobodu ovog svijeta, a time i svaku odgovornost za sebe jer sloboda bez odgovornosti ne postoji. Svakako je turbuletno, povremeno prelazi granice izdrživosti. Drži me budnom i na nogama i nikada mi nije dosadno. Da pojednostavnim, biti samostalni umjetnik nije za one slabijih živaca.

Vaš umjetnički put obilježen je istraživanjem različitih izvedbenih formi – od fizičkog teatra i suvremenog plesa do stand-upa i klaunerije. Kako je došlo do tog spoja?

Fizički teatar i tijelo kao alat su mi uvijek bili najuzbudljiviji dio glumačkog posla. Jednom davno sam htjela biti balerina ali nisam imala fizičke predispozicije za to, plesala sam step i suvremeni ples, bavila se raznim oblicima fizičkog kretanja. Komedija mi je uvijek bila najprivlačnija i najbolje sam ju razumjela, taj kut gledanja na stvari kroz prizmu komičnog je moje prirodno stanje. Komedija je zapravo post festum tragedije i kada tako gledam na život on mi je u svom ovom ludilu i povremenom besmislu puno jasniji, zabavniji, zanimljiviji. Klaune sam radila na zadnjoj godini Akademije u Zagrebu s jednim od naših najvećih majstora, pokojnim profesorom Mladenom Vasaryjem. Zauvijek ću mu biti zahvalna na strpljenju, ljubavi i znanju koje mi je dao kroz taj proces da bih na kraju pronašla svog klauna. Nakon tog ispita bilo mi je negdje jasno koja me vrsta autorskog sadržaja zanima, dalje se to malo po malo razvijalo. Kad kažem malo po malo mislim na period od 15 godina.

Čini se da u vašem radu ranjivost nije slabost, nego „materijal“. Kada ste osvijestili da iz vlastitih pukotina možete graditi izvedbu?

Baš na radu na predstavi „Zadnja prije nego odem“ osnovna misao mi je bila da se mi kao ljudska bića razlikujemo u tome što nas veseli, ali ono što nas boli je manje-više zajedničko kod svih nas. Svi imamo potrebu biti dovoljni takvi kakvi jesmo, biti viđeni, voljeni, pripadati, uspjeti….Tu je počelo moje koketiranje s ranjivosti kao izvedbenim materijalom. Onda sam shvatila da smo u toj potrazi, za svime gore navedenim, nespretni, blesavi, maleni i tu sam vidjela neki prostor duhovitosti. Tu se rodila potreba da istražujem korelaciju ranjivosti i duhovitosti. Naravno da bi taj eksperiment uspio morala sam prvo nasmijati se vlastitoj  ranjivosti, a onda sam vidjela da ljude to jako opušta i lako ulaze u prostor smijanja sebi ako im ja ponudim da se prvo smiju meni. Otvorila sam prostor i pozvala ih, oni su ušli i sad se svi smijemo samima sebi. Dobar humor nikada ne „blati“ drugoga on je uvijek ogledalo nas samih.

Kako pronalazite tu granicu da publika istovremeno osjeti i nelagodu i olakšanje?

Kao što sam rekla humor je post festum tragedije, kada nešto teško provučete kroz prolazak vremena, odnosno vašu sposobnost da to preživite onda to postaje i duhovito jer prolazak vremena prokazuje i besmisao mnogih naših uzrujavanja. Kada sebe ne doživljavate kao žrtvu nego kao preživjelog, a za preživjeti je trebalo napraviti puno nekih suludih koraka onda to postaje duhovito. Nedavno sam pročitala u jednoj knjizi možda najbolji odgovor na ovo pitanje; „Smrti se treba bojati samo ako ju preživite jer to znači da ste promijenili par agregatnih stanja, a to sigurno boli.“

„Zadnja prije nego odem“ i „Ostatak života“ djeluju kao dva poglavlja iste unutarnje priče. Biste li rekli da je druga predstava nastavak – ili svojevrsni odgovor na prvu?

Druge nikada nije trebalo biti ali onda sam ja upisala autoškolu! Drugu sam nekako intuitivno vezala za prvu jer se obje bave temom neuspjeha, svaka na svoj način, a onda sam shvatila da želim povući kolorit iz prve u drugu, nadograditi ga i time sam neplanirano dobila monodrame koje se vežu jedna na drugu. Mislim da je to više bio proces u kojem sam ispoštovala sebe i svoje instinkte nego namjerni odgovor jedne predstave na drugu.

U predstavi „Ostatak života“ s publikom dijelite iskustvo polaganja vozačkog ispita u četrdesetoj. Je li vam bilo teže naučiti voziti – ili biti brutalno iskrena prema sebi pred publikom?

Kratko i jasno: NAUČITI VOZITI!

Imate li još uvijek strah od vožnje?

I dalje se bojim i auta i ceste i drugih vozača, ali znam da ću jednog dana i to savladati kao što sam većinu prepreka u životu savladala, samo ne danas.

Vaša komunikacija s publikom je direktna. Što se dogodi u trenutku kada publika prestane biti promatrač i postane suigrač?

Dogodi se to da ja znam da je ta izvedba i dalje tu za njih i da sam ja tu zbog njih. Kada prestanu reagirati i postajati suigrači ja nešto krivo radim jer ne poštujem osnovni zadatak koji sam si zadala, a to je da smo zajedno u istoj kaši. Dramaturgija predstave je namjerno tako složena da ja mogu samo odraditi sve, ali i da se oni mogu uplesti sa svojim komentarima ili pitanjima kada god požele. Ja ih ne prozivam već pozivam na sudjelovanje.

Traje li predstava i nakon aplauza?

Predstava završava onda kada publika izađe s predstave i te sekunde zaboravi da ju je gledala jer im ništa nije pružila, ništa im nije napravila. Predstava živi dokle god se oni sjećaju iskustva gledanja i onoga što im je to iskustvo donijelo.

Nakon svega što ste istraživali kroz „Zadnju prije nego odem“ i „Ostatak života“, što danas za vas znači uspjeh – u umjetnosti i izvan nje?

Ništa materijalno i ništa opipljivo. Uspjeh je za mene prije svega kretati se naprijed unatoč i usprkos, nikada ne stati ma koliko koraci bili mali, umorni i suludi. I odnosi koje imam s ljudima do kojih mi je stalo, to su moji najveći uspjesi.

Što ste kroz ove projekte naučili o sebi?

Da mogu i da mi ne treba ničija dozvola za biti ono što jesam, glumica, autorica, izvođačica, ljudsko biće koje je znatiželjno i gladno znanja. I da tražim pomoć kada je to potrebno.

Imate li neku motivacijsku poruku za naše čitetljice?

Tko sam ja da dajem savjete ili poruke, ali moja gospođa Nitko i Ništa, lik iz „Ostataka života“ ih redovito daje na mom instagram profilu pa evo jedan recentni: „Ako se trenutno nemate na koga osloniti oslonite se na prvi zid, a ne na prvu budalu.“

Foto: Edita Sentić, Sindri Uču, Petar Borovec