Trudni smo

Navodno se ovaj izraz u nekim krugovima ustalio toliko da izbjegavati ga signalizira distanciranje od partnerice i njene trudnoće. Ne znam, možda će me jednog dana citirati kao reakcionarku.

Piše: Tena Štivičić

Trudni smo’, kaže u Londonu moja prijateljica. Postalo je to zadnjih godina prilično popularno na engleskom govornom području u određenim, osviještenim krugovima. Znam da je dvosjekli mač buniti se protiv ove navade jer je ona odraz progresivnih svjetonazora. Posljedica je odnosa koji su toliko solidarni i ravnopravni da žena odobri lingvističku intervenciju u biološko određenje, a muškarac se osjeća ponosnim na poziciju koja u svojoj ideji kompromitira tradicionalnu muževnost.

Trudni smo’ je izraz kojemu je svrha dopustiti muškarcu da se osjeća ravnopravnim dijelom iskustva koje i njega potresa, od kojeg strepi, koje ga veseli, koje će mu stubokom promijeniti život, a ne da se mora osjećati kao statist koji nosi vrećice iz dućana i vozi auto u bolnicu. Jer su današnji urbani, zapadni muškarci zaista preuzeli uloge zbog kojih bi ih društvo, još donedavno, ismijalo. (Istraživanja pokazuju da su muževi pedesetih godina obavljali više kućanskih poslova nego što su priznavali u anketama jer bi im priznanje ugrozilo status. Danas, s druge strane, prijavljuju da obavljaju više nego što to zaista i rade jer se percepcija promijenila, iako ne i sklonost pospremanju. Dakle, sve je to relativno, a mnogo toga i nominalno. Moja je prijateljica na pola puta trudnoće nakon tri spontana pobačaja. Njezin je partner i prema suvremenim standardima natprosječno pažljiv, nježan i
uključen. Ali koliko god je i njega porazio surovi niz nesreće, ipak njegovo tijelo nije podnijelo niz spontanih pobačaja, a njegova se psiha nije borila sa svim složenim implikacijama tih događaja. Odvažim se, vrlo oprezno – jer trudne žene, za razliku od njihovih ‘trudnih’ partnera, pate od nepredvidivih hormona – dovesti u pitanje sintagmu.

Moja mi prijateljica vrati lopticu, da je moj partner bio iznimno posvećen tijekom moje trudnoće te se čudi da ja sama nisam pristalica izraza. Neosporno je da je bio posvećen. I imao je biti posvećen budući da moja trudnoća nije počela orgazmom (po čemu sam slična Bogorodici) već sa šezdeset četiri injekcije. I bio je pažljiv, prisutan, strpljiv, nježan i držao je sve svoje eventualne strahove i strepnje pod kontrolom.

Uvečer mi je često masirao noge koje su patile od iznimno glupog nemirnog sindroma. Onda bi zaspao dok sam se ja od spomenutog sindroma trzala do kasno u noć. To je bilo na ljetovanju u Francuskoj na kojem je vozio bicikl do vrha Mount Venteuxa, a s kojeg sam se ja vraćala u invalidskim kolicima jer mi je trudnoća kompromitirala sakroilijakalni zglob, a zbog čega i danas povremeno provedem po tjedan dana prikovana za krevet. Vozio me u bolnicu u jednom kasnom stadiju i teško mu je bilo gledati kako me bodu sto puta da ustanove što mi je, pa onda još nekoliko puta injekcijama steroida koje peku kao da su injekcije solne kiseline. Krunu trudnoće proveo je, baš kao očevi iz pedesetih, u čekaonici, a ja pod općom u operacijskoj dvorani. Ne zato što bi on to tako htio, nego zato što je to tako.

Zato što nismo trudni. A to je samo digest verzija, samo jedne ne osobito teške trudnoće. U kojoj nije bilo ni mučnina, ni oteklina, ni žgaravice, ni krvarenja, ni čireva, ni debljanja, ni prinudnog ležanja, ni čitavog dijapazona normalnih bolova i poremećaja koji prate mnoge trudnoće. I to je samo iskustvo do trenutka rođenja, a iskustvo roditeljstva se i nakon tog trenutka drastično razlikuje.

Za početak, a na sreću, još se, koliko znam, nije ustalio izraz ‘dojimo’. A kad govorimo o fizičkim senzacijama, ostavljamo po strani čitavu jednu povijest segregacije, diskriminacije i eksploatacije na osnovi upravo toga jedinstvenog biološkog određenja. No, navodno se ovaj izraz u nekim krugovima ustalio toliko da izbjegavati ga signalizira distanciranje od partnerice i njene trudnoće.

Ne znam, možda će me jednog dana citirati kao reakcionarku.Ipak, kao što je mnogo supruga u povijesti čovječanstva koja je život posvetila ulozi bračne podrške vjerojatno izgovorila rečenicu ‘Očekujemo vijesti iz Švedske’, ali nijedna nije nikad izjavila ‘dobili smo Nobela’, držati se dobre, stare sintagme ‘Očekujemo dijete’ još je uvijek u svakom smislu točnije.