Barbara Matejčić: Priča o ubojstvu civila u Brčkom priča je o našoj profesiji

S nagrađivanom novinarkom Barbarom Matejčić razgovarali smo o njezinu novinarskom putu, temama koje ju okupiraju godinama te o motivima zbog kojih bira teške, društveno važne teme.

U svojoj novinarskoj karijeri, koja sada traje već gotovo trideset godina, nikada nisam srela osobu iz svoje profesije poput Barbare Matejčić. Ona je novinarka, spisateljica i istraživačica poznata po tome što se bavi društvenim problemima i ljudskim pravima, a posebno ljudima koje društvo često zanemaruje. Divila sam joj se i prije negoli sam ju upoznala, a nakon toga možda još i više. Divim joj se zbog hrabrosti s kojom je prije 17 godina napustila novinsku redakciju i prešla u slobodnjake kako bi radila ono što voli. Zatim joj se divim i zbog toga što je u tome ustrajala i uspjela. Divim joj se i na tome kako piše i kakve audiodokumentarce radi, kako bira teme i kako na njima ustraje. Divim joj se i na tome što zna pogoditi društveno relevantnu temu.

I kako sam ju slušala kako govori o svojem poslu, došlo mi je da joj kažem: „Idući put kad budeš radila neku priču, povedi i mene.“ No, ja bih se vjerojatno od straha okrenula na prvom zavoju i vratila doma. Što je isto u redu jer – da parafraziram poznatu (malo već izraubanu) izreku – da je Barbara Matejčić biti lako, Barbara Matejčić bio bi svatko. A nije. Ona je posebna.

Protekla godina bila joj je vrlo uspješna kada su priznanja, nagrade i radovi u pitanju. Završila je dva audiodokumentarca: Čuvar logora i Uzrok smrti: Granica te završila tekst u dvama nastavcima o fotografima koji su snimali ubojstva u Brčkom za vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije. Za sve te radove dobila je važne nagrade, a tekst o događajima u Brčkom bio je i među deset finalista za nagradu Daphne Caruana Galizia. Osim toga, ove će godine izdavačka kuća Sandorf objaviti njezinu knjigu o fotografijama iz Brčkoga. I to joj neće biti prva knjiga. Autorica je knjige Kako ste? koja novinarskim pričama govori o životima ljudi koje društvo često smatra “građanima drugog reda”.

Sve što Barbara Matejčić radi, govori o njezinoj izvanrednoj predanosti i integritetu. Ona svoj posao živi, osjeća i prenosi na svoju publiku svakom pričom, svakim dokumentarcem, svakom riječju. Njezino novinarstvo prisiljava nas da gledamo stvarnost koju bismo možda radije ignorirali, da se suočimo s onime što je teško, ali važno. I u toj sposobnosti da nas angažira, educira i potakne na razmišljanje, leži njezina posebnost. Barbara Matejčić nije samo autorica i novinarka – ona je svjedokinja našeg vremena, glas onih koji ga često nemaju, i inspiracija svima kojima je novinarstvo više od posla.

Završili ste studij kroatistike na Filozofskom fakultetu, ali vas je život odnio u novinarstvo, i to istraživačko. Jeste li možda imali neke uzore u svojoj okolini?

U odrastanju nisam imala uzore u novinarstvu. Nisam ni razmišljala o novinarstvu kao mogućoj profesiji, iako se u našoj kući redovito čitalo različite medije. Moj je tata bio inženjer elektrotehnike. Taj je obrazovni put i moj brat odabrao za sebe, a mama mi je pravnica. Prvo zaposlenje bilo joj je na sudu u Sinju gdje je bila prva žena sutkinja, a umirovila se kao sutkinja u Splitu. Danas bih mogla zamisliti da sam studirala pravo i da se kao odvjetnica bavim ljudskim pravima ili da radim u državnom odvjetništvu, ali možda švedskom, ne hrvatskom (smijeh). Ali tada ne, dosta sam rano znala da ću studirati književnost. Svijet književnosti bio mi je jednako važan i stvaran kao i ovaj zbiljski, pogotovo u pubertetu, i nisam ozbiljno ni razmatrala druge opcije kada sam upisivala Filozofski fakultet u Zagrebu. Nisam tada birala profesiju, već ljubav, tako da nisam imala pojma što ću kasnije raditi, a roditelji su mi dali slobodu da to ni ne moram znati na kraju gimnazije. No radni život zainteresirao se za mene prije nego što sam se ja stigla brinuti zbog budućnosti i na četvrtoj godini studija dobila sam gotovo slučajan poziv da dođem na vrstu probnog testa u Vjesnik. Došla sam bez ikakva prethodnog iskustva, isti dan odradila sam prvi novinarski zadatak i bila sam primljena.

Počeli ste novinarsku karijeru, dakle, u Vjesniku. U rubrici Kultura.

Tako je, u Kulturi su tražili ljude s Filozofskog fakulteta, tako da sam preskočila onaj klasičan novinarski početak u Gradskoj rubrici. Mislim da je to i odgodilo moj kasniji put u novinarstvu jer se u Kulturi drukčije pristupalo novinarstvu, više elitistički. No pisala sam i za druge rubrike, pa sam tako prvi put otišla u romska naselja, a time ću se kasnije dosta baviti. Kada su počele najave o šoping-centru na Cvjetnom trgu i garaži u Varšavskoj te izmjene GUP-a zbog pogodovanja investitoru, što je izazvalo prve masovne i kontinuirane proteste u Zagrebu, počela sam novinarski pratiti ta događanja i to me ispunjavalo i motiviralo. Tada sam vjerojatno shvatila da je novinarstvo za mene oblik borbe, da volim biti na ulici ili na terenu, kako to zovemo u novinarstvu, i da mi je važno vjerovati u ono što radim. Tako sam 2009. definitivno otišla iz Vjesnika, kažem definitivno jer sam i prije u više navrata odlazila pa se vraćala. Isto tako, shvatila sam i da volim promjene i da mi je potrebno da ciklički mijenjam teme kojima se bavim. Nisam sklona „zasjesti“ na akumulaciji nekog znanja, iako bi to u novinarstvu bilo razborito jer dođete do ekspertize u nekom sektoru kojim se onda bavite kompetentno i s relativnom lakoćom, što vam daje i kredibilitet u javnosti i samopouzdanje. No ja volim poziciju početnice i učenice i kada bih mogla birati, mislim da bih cijeli život bila u nekoj vrsti formalne ili neformalne edukacije. No umjesto toga posljednjih sam godina sve više u ulozi predavačice. Ne znam kako mi se dogodilo da prenosim znanje umjesto da budem ona koja ga prima (smijeh). Koliko je god zahtjevno i naporno ulaziti ispočetka u neku novu temu, to jako volim, pogotovo kada prođe onaj prvi period kada mi se čini da će mi glava eksplodirati od novih informacija. Ali sad već znam da je to samo znak da su se moje moždane tektonske ploče počele micati, sudarati i preslagivati i da će uskoro sve sjesti na svoje mjesto. To mi se dogodilo nedavno kada sam se počela baviti opstetričkim nasiljem, dakle ginekološkim nasiljem pri porodu. Nisam ništa o tome znala, a onda sam čitala znanstvene studije o štetnosti različitih medicinskih intervencija koje se u Hrvatskoj rodiljama rade rutinski. Prikupljala sam zatim u rodilištima podatke o tim intervencijama te razgovarala sa stručnjacima i ženama koje su rodile. Stvorila se slika koliko rodilišta mogu biti neprijateljsko, pa i traumatsko mjesto za rodilje. Sada sam ponovno u poziciji početnice. Bavim se mjestom na kojem umiremo, tj. zašto ne umiremo kući, zašto smo i kako smrt prognali iz domova kada je to većini ljudi mjesto na kojem bi htjeli umrijeti. Novinarstvo mi, između ostalog, omogućava da se bavim vlastitom znatiželjom i tražim odgovore na pitanja koja me zanimaju. Tako da, iako sam sasvim slučajno ušla u novinarstvo, jako sam ga zavoljela, posebno otkako sam se počela baviti društvenim temama, svijetom oko sebe.

Već 17 godina, od odlaska iz Vjesnika, radite kao freelancer. To je bila svjesna odluka?

Da, svjesna i promišljena. Neko sam vrijeme vagala što ću, jer sam shvatila da sam u okviru te redakcije dobila sve što sam mogla, a da ono što još mogu dati, ondje nije potrebno te da tavorim u procjepu između onoga gdje jesam i gdje bih htjela biti. Bilo je vrijeme da odem dalje, iako nisam znala što je ili gdje to dalje. Nije mi se činilo da je neka druga redakcija rješenje za mene, a nisam htjela mijenjati profesiju. Novinarstvo je već postalo dio mene. K tomu, dolazim iz obitelji u kojoj su svi imali konkretne i stabilne poslove u okviru nekog sustava i nisam naučena na rizike ni eksperimentiranje s tako ozbiljnim stvarima kao što je posao, kako sam tada mislila. I danas mislim da je to što ćete raditi ozbiljna odluka, jer nam puno vremena odlazi na posao, ali isto tako mislim da se tomu može pristupati s više lakoće i gotovo igre, isprobavati što vam odgovara ili sasvim primijeniti struku ako želite. Nekada mi je žao što nisam pokušala raditi nešto drugo, makar da vidim kako bih se snašla i tko bih tada bila, jer posao utječe na nas i više nego što mislimo. Ali istovremeno mi je još uvijek toliko stalo do novinarstva da ne vidim za koji bi ga to posao vrijedilo napustiti. No ostat će mi maštarija da sam profesorica hrvatskog jezika i književnosti u srednjoj školi na Cresu, recimo, i da s učenicima vodim školske novine koje s vremenom postaju pravi mali nezavisni otočki medij. Eto, nisam se ni u slobodnom maštanju puno odmakla od novinarstva. Dakle, na početku mojeg frilensanja bijahu strah, nesigurnost, neizvjesnost i jasna želja da se pokušam baviti novinarstvom onako kako mislim da bi trebalo. Nesigurnost, neizvjesnost i želja ostali su do danas, ali straha je puno manje. Paradoksalno, korona i potres u tome su mi pomogli. Tu sam godinu započela dvama već dogovorenim poslovima. Trebala sam raditi na knjizi i na jednoj publikaciji. Kada ste novinarka, rijetko je i sjajno da unaprijed znate što ćete raditi cijelu godinu. Zapravo, toliko rijetko da mi se to nije dogodilo nikada prije ni poslije te 2020. Oboje je bilo vezano uz terene i kada je krenuo lockdown i nismo se mogli kretati, ostala sam bez ikakva angažmana. Onda je na to još došao potres, a ja živim u potkrovlju u zgradi s kraja 19. stoljeća. Umjesto da se izbezumim od strahova i nesigurnosti, zaključila da je najbolje da sve te strahove raspustim jer se ne mogu toliko plašiti. I shvatila sam da je mojih deset prstiju jedino u što se mogu pouzdati. Dokle god fizički i mentalno budem mogla raditi, ne bojim se da neću naći posla. Nadam se da se ne varam.

Kad smo već kod toga, što sve trenutačno radite, osim što pišete snimate radijske dokumentarce i držite predavanja?

Trenutno radim na temi smrti za Balkan Investigative Reporting Network, sa sjajnim kolegom iz Rumunjske pripremam prijavu za međunarodno istraživanje o povijesnom revizionizmu, slažem izvedbeni program za svoj kolegij u narednom semestru na studiju novinarstva Sveučilišta VERN, dogovaram sugovornike za dva projekta, jedan na temu migrantskih radnika – integracija toga velikog broja ljudi koji su došli raditi kod nas jer ih trebamo institucionalno je potpuno zakazala i prepustili smo ih robovskim radnim uvjetima i otvorenom rasizmu građana – i jedan o ratu i Oluji. Izašao mi je ovih dana radijski dokumentarac o podmorju Ožiljci Jadrana na Trećem programu Hrvatskog radija, a čeka me uskoro i još jedan na temu mora i pretjeranog izlova. More mi je također nova tema u koju sam zaronila. Bavim se i nasiljem u sportu, pogotovo seksualnim nasiljem nad maloljetnicima koji treniraju sportove. To mi je također nova i zahtjevna tema jer nije ni otvorena u našem društvu. Još tražim sugovornike. I sada i već godinama surađujem dosta s različitim fondacijama i organizacijama civilnog društva. Te me suradnje uvijek vesele, jer su međusobno uvažavajuće, pametne, a često i kreativne. I za njih sam uvijek otvorena. Zapravo je šteta što civilni sektor ne surađuje više s novinarima. Za mene su to „prirodni saveznici“ jer se i oni i ja bavimo ukazivanjima na nepravde, na neke anomalije u društvu, na kršenja ljudskih prava. Držim i različite tipove edukacija, pa tako za Kulturpunkt vodim novinarsku školicu. To je godišnji program besplatne edukacije mladih koji najčešće dolaze s Filozofskog fakulteta i htjeli bi se baviti nekim tipom novinarstva. Rad s njima, zapravo samo upoznavanje njih napuni me nadom, jer se svake godine prijavljuju pametni, obrazovani, društveno jako svjesni, odgovorni, ali i kritički i inspirativni mladi ljudi – sve suprotno od onoga što često čujemo o mladim generacijama – kojima bih budućnost odmah dala u ruke. Važno mi je biti u doticaju s mlađim ljudima i novim generacijama. Učim od njih i pomažu mi da me ne dohvate umor i razočaranja moje generacije.

Zvuči zanimljivo i zavidim vam na puno načina, ali ipak čini se da je jako teško danas biti freelancer u Hrvatskoj.

Nije jednostavno, simbolički ste na ulici i treba se snaći, ali me iskustvo naučilo da svake godine preživim, a da sam k tomu i prilično zadovoljna. Nisam nimalo zadovoljna honorarima u medijima i nekada me to ozbiljno ljuti jer bih htjela više pisati. Nisam zadovoljna ni zbog toga što slobodni novinari ne mogu imati status kao slobodni umjetnici i što Ministarstvo kulture i medija, koje je zaduženo za medije, kao što mu stoji u nazivu, za to ne pokazuje sluha, a ni strukovne se organizacije time ne bave. Novinarstvo je javno dobro i mislim da su novinari, ako se bave temama od javnog interesa, za društvo važni barem jednako kao dizajneri ili scenografi, koji mogu dobiti taj status. No uz niz tih statusnih i radnih manjkavosti koje me ljute, a povremeno i obeshrabruju, i dalje me uzbuđuje kada ponedjeljkom ujutro otvorim kompjutor i uđem u svijet kojim se bavim. Mogu se satima ne pomaknuti, slično kao kada odlučim da ću čitati pola sata pred spavanje i onda shvatim da se razdanjuje i da čitam već šest sati. Vrijedan je osjećaj da vas može ponijeti ono što radite, pogotovo nakon svih tih godina. Znala sam se ranije pitati što je najgore što mi se može dogoditi. Da se vratim s koferom mami u Split jer se ne mogu više prehranjivati u Zagrebu? To i nije tako strašno, znači da se i dalje imam kamo vratiti ili komu otići. Možda je ljudima mojih godina neprihvatljivo uopće razmišljati na taj način, da se odlazak mami ne vidi kao poraz, ali meni je prihvatljivo, iako sam prilično sigurna da se to neće dogoditi. Ne razmišljam o tome kakav bi mi život bio da živim u Njemačkoj i pišem za Spiegel, recimo, nego da je bez obzira na sve, na to što plaćam nemalu cijenu u vidu radne nesigurnosti i pogotovo nesigurne starosti, ipak vrsta privilegije da se bavim onime što volim i u što vjerujem. Barem me ne muči osjećaj besmisla.

Jedna od priča kojom ste se bavili i za koju ste dobili regionalnu nagradu Srđan Aleksić jest priča o dvojici fotoreportera koji su u Brčkom snimali fotografije ubijanja civila za vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije. Ali bilo je tu još priznanja za taj rad.

Tako je. Za tekst o fotografijama ubojstva civila u Brčkom 1992. dobila sam regionalnu nagradu za hrabrost i izuzetnost u novinarstvu Srđan Aleksić. To je sjajno i s obzirom na to čije ime nagrada nosi – mladića kojeg je života stajalo to što je stao u zaštitu druga – i po tome kakve kolege dodjeljuju nagradu i tko ju je sve dobio do sada. Važno mi je da je taj tekst bio i među deset finalista za nagradu Daphne Caruana Galizia. To je europska nagrada za istraživačko novinarstvo, za koju je bilo na stotine prijava, a u čijem je finalu prvi put bio netko iz Hrvatske, među zaista jakim medijskim, istraživačkim timovima iz Europe. To su pravi istraživački konzorciji. Pobjednici su se, primjerice, bavili mutnim poslovima zapadnih brodovlasnika koji su Rusima prodavali dotrajale tankere za prijevoz nafte. Istraživanje je koordinirala istraživačka platforma Follow the Money, surađivalo je 40 novinara i 13 jakih europskih medija. Sjajno je vidjeti svoj rad u takvoj konkurenciji, iako nam radni uvjeti nisu usporedivi.

Cijela je priča o Brčkom počela s knjigom fotografkinje Sandre Vitaljić.

U toj Sandrinoj knjizi Rat slikama: Suvremena ratna fotografija, koja je odlična, na samom kraju nalaze se kratki intervjui s ratnim fotoreporterima koji su 90-ih bili na različitim ratištima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Među tim intervjuima bio je i onaj sa Srđanom Ilićem, beogradskim fotografom koji je za vrijeme rata radio za agenciju Associated Press. U tom je intervjuu rekao da su se dvojica praktički klinaca hvalili u Klubu književnika u Beogradu da su platili ubojici kako bi mogli snimiti fotografije ubijanja u Brčkom. Nisam mogla vjerovati što čitam i da to nije već velika, dobro poznata priča.

Kada ste pročitali taj intervju, niste mogli više pustiti tu priču.

Upravo tako. Godinama. Razgovarala sam sa i Sandrom o tome kako je moguće da nitko nije ništa poduzeo u vezi s time. Prvo sam se počela raspitivati među kolegama u Srbiji, jer koliko se god čini da su kanali sa Srbijom otvoreni – i jesu – za neke se teme, koje su kod njih poznate kao javna tajna ili talk of the town, kod nas uopće ne zna. I obrnuto. I tako je ispalo da u Beogradu puno ljudi koji se bave novinarstvom, a pogotovo ratni fotoreporteri, znaju za tu priču, ali sve je to ostalo na razini trača. Nitko nije znao je li to istina ili nije i nitko drugi osim toga jednog fotografa nije čuo da su se hvalili da su platili za fotografiranje ubojstva. I onda sam se 2022. odlučila ozbiljno pozabaviti tom temom. Otvorila sam tablicu u Excelu i popisala sve izvore koji mi trebaju i sve potencijalne tragove. Znala sam odmah da će mi trebati puno vremena za tu priču. I prošlo je tri godine dok ju nisam objavila, ali nisam u tom periodu radila samo na tome, jer si to ne bih mogla priuštiti. Naprotiv, time sam se bavila u slobodno vrijeme. Žao mi je što se ne mogu intenzivno baviti samo jednom pričom, pogotovo kada je tako kompleksna i zahtjevna kao što je bila ta, ali kod nas se ne možete pokriti ni da nekoliko mjeseci radite samo na nečemu, a kamoli dulje. Najzahtjevnije je bilo doći do svih uključenih. Nije mi prvi put da se bavim nečime što je bilo prije 30 godina, tako da sam znala da će to biti detektivski posao s neizvjesnim ishodom. Primjerice, Goran Jelisić, ubojica civila koji je u policijskoj uniformi na tim fotografijama, još uvijek služi četrdesetogodišnju zatvorsku kaznu koju je dobio na Haškom sudu zbog ubojstva civila u Brčkom, a podatci o mjestu služenja kazne nisu javni. Uspjela sam ga locirati, ali mi je talijansko pravosuđe nekoliko puta odbilo zahtjev da ga posjetim. Da konačno uspijem razgovarati s njim, trebalo mi je i dovitljivosti i sreće i trajalo je oko godinu dana. Slično je bilo i s ulaženjem u trag glavnom fotografu, koji još od 1993. ne živi u Srbiji i za kojega mi je više osoba reklo da je umro. Na kraju sam uspjela doći do svih koji su važni za tu priču i imala sam više od 30 sugovornika.

Što mislite koji su motivi ljudima poput Jelisića da žele razgovarati s novinarima o svojim nedjelima? Nije Jelisić jedini ratni zločinac s kojim se razgovarali.

Nije, još sam prije sedam godina razgovarala s više osuđenih ratnih zločinaca, uključujući i Biljanu Plavšić, jedinu ženu koja je osuđena u Haagu. Jednog sam i posjetila u zatvoru u Mostaru dok je služio kaznu za masovni zločin nad Bošnjacima. Iako je osuđen za ta djela i priznao na sudu da je sudjelovao u ubojstvu čak 80-ak ljudi u jednom danu, prilično mi je uvjerljivo tvrdio da zapravo to nije napravio. Bio je vrlo blag i susretljiv. Na to se trebate pripremiti, na to da vas mogu gledati u oči cijelih sat vremena i vrlo sugestivno negirati ono za što znate da je istina. Razgovarala sam i s ljudima koji nisu suđeni, a našla sam vrlo ozbiljne indicije da su počinili ratne zločine. Jedan takav, kojeg sam prije tri godine na temelju pisanih dokaza i svjedoka suočila s onim što je radio u istočnoj Slavoniji, tvrdio mi je da on nije taj kojeg tražim. A zašto pristaju razgovarati? Neke uhvatite nespremne, pa ni ne stignu reagirati, a kod onih koji žele razgovarati različiti su motivi: netko je znatiželjan, netko ima svoju skrivenu agendu koju pokušava ostvariti preko vas, a mislim da važnu ulogu u pristanku odigra i usamljenost. Osuđeni ratni zločinci dugo su u zatvoru i zapravo nikoga više ne zanimaju, a ako su osuđeni u Haagu, onda su i daleko od svoje zemlje i bližnjih, ako ih imaju, i kada se onda odjednom javi netko tko je zainteresiran za njih, to ih zaintrigira.

Zašto ste odabrali Novosti za objavu tog teksta? Vjerujem da vam je stalo da dobijete što bolji honorar, ali i da tekst bude čitan. Kako o tome odlučujete?

Kad počnem raditi, do samoga kraja ne razmišljam gdje ću to objaviti. Time se bavim kada već znam što imam. Ali ionako u Hrvatskoj nema puno izbora. Mi smo jako malo medijsko tržište, tako da ne mogu razmišljati o desetak potencijalnih medija kojima bih mogla ponuditi priču. Imam već neke ustaljene suradnje i obično se vrtim u tom uskom krugu. S urednikom Magazina u Jutarnjem listu, Ivicom Buljanom, surađujem već dugo i imam povjerenja u njega. Imam povjerenje i u Novosti i cijenim što rade. Za tekst o fotografijama u Brčkom presudio je honorar, ali i to što su Novosti otvorene, besplatne na internetu i što imaju čist dizajn. To je jako dugačak tekst, oko 10 tisuća riječi i pri tome nije lagan, mnogima je bio i mučan za čitanje, pa nisam htjela da čitanje presijecaju reklame za pivo ili što god. Razumijem da komercijalni mediji moraju zarađivati i da su oglasi još važniji nego što su bili kada su mogli računati i na prihod od prodaje. No htjela sam da se taj tekst čita neometano, a Novosti kao neprofitan medij to sebi mogu priuštiti. Također mi je bilo važno i da ga čitaju u regiji, posebno kolege novinari, jer je to zapravo tekst o našoj profesiji i napisala sam ga zato što mi je stalo do novinarstva, a ne zato što sam željela rješavati misterij tog događaja. To je prilično klasičan true crime i ima u slaganju te priče puno draži, ali to nije bilo ono što me vuklo toj temi.

To je možda mama sutkinja u vama.

Sklonija sam mozganju o nekom postavljenom problemu nego donošenju sudova. I tekstove često gradim tako da podastrem činjenice, a zaključke puštam čitateljima. No, s tim sam tekstom, dakle, željela da se rasvijetle neke vrlo mračne točke moje profesije. Iako sam za vrijeme rata bila premlada da bih bila novinarka, mislim da je to i moje naslijeđe kojim se trebam baviti.

Jesu li vam se poslije javljali akteri te priče?

Jesu, taj glavni fotograf javljao mi se mjesecima poslije objave teksta. Vrlo intenzivno i s vrlo problematičnim porukama koje se nisu ticale teksta, nego mene osobno. Prestao je kada sam mu poručila da ću ga prijaviti policiji. Vjerojatno sam i trebala i hoću ako se to nastavi, imam puno materijala. Ono što je lijepo jest da sam u kontaktu sa sinom ubijenog civila na toj fotografiji. Uspostavili smo odnos povjerenja i međusobne zahvalnosti. Nije mu bilo jednostavno ni razgovarati sa mnom ni pročitati tekst, za mnoge stvari nije znao. Beskrajno mu hvala na povjerenju.

Kako znate, kad naiđete na neku priču, da je to to?

Htjela sam vam odgovoriti na prvu: slično kao s ljudima, ali sam već u narednoj sekundi shvatila da to nije dobra usporedba jer sam s ljudima ipak znala pogriješiti u procjeni, a s temama još nisam (smijeh).

Jeste li odabrali ikada pogrešnu temu? Rekli ste u jednom intervjuu da ne volite raditi priče o kojima već imate čvrsto mišljenje jer volite taj proces otkrivanja teme. Što za vas znači taj proces?

To znači da imam neku hipotezu kada počnem raditi, ali sam otvorena da u procesu rada mijenjam i sebe i tu početnu tezu. Dakle, da sam u službi činjenica. To je važno za svakog novinara, da ishod novinarskog rada ne prilagođava vlastitim idejama, nego da se vodi činjenicama. Zato i kažem da volim raditi na meni novim temama jer nemam već izgrađeno mišljenje i učim, otkrivam. Ta mi pozicija daje svježinu. Nisam imala pogrešnih odabira, ali jesam tema od kojih sam morala odustati jer su se, na primjer, izvori uplašili. Moja je svakodnevica takva da uvijek imam nekoliko tema na kojima radim, a onda i jednu-dvije veće koje me drže godinama. Prošle sam godine završila dvije takve teme koje su me dugo okupirale. Jedna je ta o jedinim fotografijama egzekucije iz ratova u bivšoj Jugoslaviji, a druga o osuđenom ratnom zločincu koji se kaje za ono što je radio. To je jedinstvena perspektiva među ratnim zločincima, ne samo iz naših ratova, nego globalno. Kada sam to dvoje završila, pomislila sam: što ću sada, treba mi neka nova opsesija. I ima jedna tema koja me sad već neko vrijeme intrigira. Riječ je o događaju koji se zbio davno u Crnoj Gori. Tiče se potencijalnog femicida koji nije bio tako tretiran. No još uvijek ne prilazim toj temi. Puštam ju da odstoji, da se krčka, pa ako me bude i za dvije-tri godine i dalje kopkala, znači da bih se trebala barem početi baviti njom. To je moj test takvih zahtjevnih tema, za koje znam da će mi uzeti puno vremena, truda, pa i emocija te da je ishod neizvjestan. S tom temom pogotovo, jer nisam sigurna ni kako bih ju mogla dokazivati, ali mi je zato dodatno izazovna. Dakle, s takvim zahtjevnim radom moram znati zašto ulazim u to, tj. da se upuštam u to jer nisam mogla drukčije, nisam mogla ignorirati.

Vaš audiodokumentarac Čuvar logora o Esadu Landži vrlo je potresan. Kako ste došli do te teme? Proveli ste puno vremena s Landžom, kakav je on čovjek danas?

Esad Landžo izgleda kao netko tko bi vam mogao doći doma popraviti mašinu za rublje. Ili kao susjed s kojim porazgovarate kada šećete psa. Radi kao čistač u Helsinkiju, gdje živi već dugo, od odsluženja zatvorske kazne po presudi u Haagu. Ima široko, ljubazno lice. Prvi sam se put susrela s njim uživo 2022. u Helsinkiju. Danima smo intenzivno razgovarali, a prije toga upoznali smo se preko videopoziva. Našli smo se kasnije i u Bosni u njegovu rodnom Konjicu i išli smo u Čelebiće gdje je za rata bio logor HVO-a i Armije BIH za srpske zarobljenike, mahom civile. U tom je logoru Esad Landžo kao devetnaestogodišnjak bio čuvar i tu je počinio zločine. Do njega sam došla kada sam tražila osuđene za ratne zločine koji su priznali krivnju. Tražila sam ih jer od svih narativa o ratu, nedostaje nam onaj o krivnji i preuzimanju odgovornosti za zločine. Poslijeratni političari sporadično su se ispričavali, i te su geste kolektivne isprike važne, no zanimalo me kaju li se ratni nalogodavci i direktni počinitelji i nakon odsluženja kazne, ili su priznavali krivnju samo u sudnicama kada bi shvatili da ne mogu izbjeći kaznu i da im ju to može smanjiti. Jer znamo da su osuđeni za ratne zločine nerijetko tretirani kao heroji u svojim sredinama i da su povukli svoje priznanje krivnje, kao Biljana Plavšić, koja se također može čuti u dokumentarcu. Osim toga, klima u našim društvima ne ohrabruje diskurs o krivnji. Naprotiv, svaka strana umanjuje ili negira svoje zločine, tako da onaj tko bi javno o tome govorio, vjerojatno bi bio dočekan kao izdajnik. I nije to samo pitanje ovih naših prostora, i u svjetskim je razmjerima teško pronaći počinitelje koji govore o svojoj krivnji izvan sudskih procesa kada su na to primorani. Tako je od svih onih s kojima sam razgovarala jedino Esad Landžo bio spreman govoriti o tome. Rad s njim i dokumentarac koji sam napravila za Treći program Hrvatskoga radija vjerojatno mi je bilo najteže, najizazovnije što sam ikada radila. Jer on jest pokajnik, ali je i počinitelj vrlo teških zločina i bilo mi je zahtjevno naći svoju poziciju, argumentirati sama sebi, pa onda i eventualnoj publici zašto to uopće radim, zašto dajem prostor ratnom zločincu. Mučio me niz etičkih i moralnih dilema. Takav je rad upravo etički jako složen, a nemate nikakav priručnik ili oslonac u tome kako ga raditi. A i uznemirujući su bili i ta tema i ti razgovori.

Napravili ste i audio dokumentarac Uzrok smrti: Granica, o smrtima migranata. Što vas je motiviralo da se primite te teme? Prošle ste godine dobili nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka za taj radijski dokumentarac.

Dugo se bavim migracijama, još od 2012. kada to nije bila neka važna tema, ali se i tada migrantima plašilo ljude. Jedna od teza koja se tada provlačila u medijima, a dolazila je od političara, bila je da će migranti početi dolaziti morskim putem na naše otoke koje će onda „preplaviti“. Kao što znamo, to se nije dogodilo. Baveći se različitim aspektima migracija i policijskim nasiljem na granicama, počela sam se u sklopu međunarodnoga novinarskog tima baviti i smrtima na vanjskim granicama Europske unije. Za taj smo serijal tekstova dobili European Press Prize 2024., a ja sam nastavila snimati po grobljima u BiH i Hrvatskoj jer mi nije bilo dovoljno objaviti istraživački rad o broju umrlih, pokopanima u Hrvatskoj, problemima s identifikacijom, tom institucionalnom razinom. Dokumentarac ima osobniji pristup i izraz je mojih emocija koje sam prolazila, tuge zbog stradavanja ljudi koji imaju zakonsko pravo tražiti zaštitu, jer uglavnom dolaze iz zemalja u kojima im je život nemoguć, i ljutnje jer im se to onemogućava, pa idu riskantnim putovima. Lako je zamisliti da smo mi ti koji tražimo međunarodnu zaštitu. Mi barem znamo što je rat, pa sam i u dokumentarac uključila dio koji se odnosi na one koji su devedesetih bježali od naših ratova i pritom stradavali. Navodim i primjer 11-godišnje djevojčice iz Bosne koja je poginula 1994. u izbjegličkom centru u Kölnu u podmetnutom, antimigrantskom požaru. Posebno mi je drago da je dokumentarac imao 10-ak javnih slušanja. To je format koji se kod nas baš ne prakticira, a pokazalo se jako zahvalnim kolektivno slušati i poslije razgovarati o tome. Slušali su ga i srednjoškolci koji o tome što se događa na granicama malo znaju, no vrlo su emotivno reagirali.

Bavili ste se temom ginekološkog nasilja pri porodu. Recimo, svjetska je preporuka, kod urednih poroda, za rezanje međica 10 %. Naše se brojke kreću oko 60-70 %. A to je samo jedan od primjera ginekološkog nasilja pri porodu.

Tako je, samo rodilišta u Pakracu i Puli uklapaju se u tu preporuku Svjetske zdravstvene organizacije. Ali nije samo pitanje epiziotomije, nego i niza drugih medicinskih intervencija koje ne samo da nisu nužne, nego su često i vrlo štetne i za rodilje i za bebe. Tim se intervencijama ubrzava porod i ženama oduzima aktivna uloga u porodu, a medicinskom osoblju olakšava kontrolu i rodilja i poroda. Naime, najvažnije je da se dijete rodi, a manje se vodi računa o tome kako će žena proći taj proces. Mnoge se žene, nažalost, sjećaju poroda kao najgoreg iskustva u životu. Neke zbog toga i ne žele više roditi. S dosta sam žena razgovarala jer je to tema koja je njima važna, a o tome se desetljećima nije govorilo, pa ni majke kćerima nisu prenosile svoja iskustva poroda. A žene danas žele o tome razgovarati. Voljela bih se nastaviti baviti time jer su promjene nužne. U nekim zemljama europske unije pristup porodu puno je humaniji nego kod nas.

Mislite li da ima dovoljno tema koje se tiču žena u medijima. I što mislite o načinu na koji se o tim temama izvještava?

Svakako nema dovoljno tih tema, a pogotovo ih nema bez neposrednoga, najčešće tragičnog povoda. Primjerice, kada se dogodi femicid, a često se događa, nažalost, onda se piše o nasilju nad ženama koje je zabrinjavajuće rašireno i alarmantno je zabrinjavajući manjak institucionalne zaštite žena koje su izložene nasilju ili im se prijeti nasiljem. I onda se pogrešno izvještava o femicidu kao o činu koji se dogodio nepredviđeno jer je počinitelj zbog nekontrolirane strasti ili ljubomore puknuo. A znamo iz istraživanja da femicid nema veze sa strašću, već je to u krajnji, tragičan ishod odnosa u kojem je počinitelj pokušavao na sve načine ženu kontrolirati, a kada ona izmiče kontroli, onda ju planski ubija. Dakle, femicid često ima svoj predvidljiv hodogram pa se onda može i spriječiti kada bi institucije o tome vodile računa. U medijima nam nedostaje i feminističkih autorica i kolumnistica. Feminističkih tema i analiza u medijima je bilo više osamdesetih godina, kada su opširne tekstove pisale autorice poput Slavenke Drakulić, nego danas. A u isto vrijeme unazađena su nam neka prava, poput reproduktivnih, za koja se ponovo moramo boriti. Neke bitke za koje mislimo da smo ih već davno dobile, opet moramo voditi ispočetka.

Što smatrate svojim novinarskim porazom? O tome ste govorili u jednom intervjuu.

Novinarskim porazom smatram teme kojima sam se bavila i koje su društveno važne, a nije bilo nikakvih reakcija institucija. Ništa se nije pomaknulo. Jedna od tih tema, koja me još uvijek muči, jest o romskoj djeci koja se školuju po posebnim programima temeljem vrlo ranog testiranja koje je kulturološki i jezično uvjetovano. To im odredi obrazovanje do samoga kraja, što znači da im zapravo odredi život jer dobiju diplomu s kojim gotovo ništa ne mogu i još su označeni kao osobe s mentalnim poteškoćama koje možda uopće nemaju. Da se to pokazalo za bilo koju drugu skupinu djece, bio bi to skandal. Kako je riječ o Romima, onda je nevažno kako se obrazovni sustav s njima igra. Općenito me i žalosti i ljuti u kakvu položaju i u kakvim uvjetima žive Romi u Hrvatskoj. Kada dođete u romsko naselje, postane vam jasno da ta djeca moraju imati supermoći i još ludu sreću da se odatle izvuku. Sada je svima jasno da kod nas ima rasizma jer i maloljetna djeca napadaju strane radnike na cesti, ali bilo ga je i prije, prema Romima. Vrsta mi je poraza i to što nisam mogla imenovati profesora koji je seksualno ucjenjivao i zlostavljao studentice jer su se sugovornice prestrašile njegova utjecaja i društvene moći i povukle su se. To sasvim razumijem, no istovremeno mi je žao što je prošao nekažnjeno.

Što volite raditi u slobodno vrijeme? Zatekla sam vas na putu po Aziji kada smo dogovarale intervju.

Već godinama s prijateljicom koja je novinarka na RAI-u u Rimu jednom godišnje odem nekamo izvan Europe. Tako smo ove godine bile tri tjedna u Vijetnamu. Pokušavam birati zemlje koje su mi zanimljive po drukčijem političkom sistemu, kao što je Kuba, ili po pobuni građana, kao što je bilo u Hong Kongu kada smo ondje bile, jer se nadam da preko tih putovanja mogu imaginirati neki svijet izvan ovoga našega kapitalističkog. Ali Vijetnam se nije pokazao kao dobar primjer jer, iako je na vlasti komunistička partija, nemaju nikakve benefite koji bi mogli proizaći iz takvog sistema, poput kvalitetnog i besplatno javno školstvo i zdravstvo ni priuštivo stanovanje, a nisu kritični ni prema svojem režimu, koji im malo daje, ni prema kapitalizmu, koji ih iskorištava kao jeftinu radnu snagu. Inače, svašta me zanima i štošta volim raditi. Hajkam vikendima, plešem, družim se, idem u kazalište. Volim koncerte, suvremena je domaća glazbena scena odlična. Čitam dosta, volim suvremenu poeziju, posebno onu koju pišu žene kao Monika Herceg, Marija Andrijašević, Dorta Jagić, Ivana Bodrožić, Ognjenka Lakićević, Radmila Petrović… Često poezijom započnem dan kako bih stvorila podlogu s koje mogu lakše uroniti u uglavnom zahtjevne teme kojima se bavim. Važna mi je ta protuteža različitim oblicima nasilja i nepravdi: književnost, šuma, more, glazba, smijeh. Prijatelji su mi važni. Svi smo mi od malena preko književnosti, filmova i glazbe filani tom idejom da je ljubav u romantičnim odnosima, a zapravo je ljubav svuda, a u prijateljima pogotovo. I u psima (smijeh).

Razgovarala: Ana Gruden; Fotografije: Maja Bota