Ivana Bašić: Liječenje knjigom
Ivana Bašić profesorica je hrvatskog jezika i književnosti, logoterapeutkinja i predsjednica udruge Balans centar koja se bavi promicanjem biblioterapije i poetske terapije. Prije nekoliko mjeseci u izdanju Školske knjige izašla je knjiga Ivane Bašić pod nazivom „Biblioterapija i poetska terapija – priručnik za početnike“. Autorica je ovim priručnikom nastojala iznova oživjeti humanistički duh onih vremena u kojima je povjerenje u priču i njezino značenje za pojedinca i zajednicu bilo neupitno.
O tome što je biblioterapija te kako na nas utječe proza, a kako poezija razgovaramo s Ivanom Bašić koja je objavila priručnik posvećen upravo ovoj temi
Tiskano izdanje: prosinac 2021. / siječanj 2022.
Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Mario Majcan
Biblioterapija ili terapija knjigom stara je disciplina koju su primjenjivale brojne civilizacije, još od drevnih Egipćana koji su prepisivali riječi kao način liječenja ili starih Grka koji su u tragediji, dramskoj vrsti, vidjeli priliku za emocionalno pročišćenje zajednice. Bez obzira na to je li riječ o kolektivnim ili individualnim oblicima liječenja, do riječi se držalo i uviđala se njezina moć u pokretanju čovjekova duha. Biblioterapija je tisućljećima bila dio društvenog rituala te se o njoj nije govorilo kao o posebnoj disciplini.
„Biblioterapija se tek u 19. stoljeću počela samostalno razvijati kao pomoćna disciplina u psihoterapiji, kad se pokazalo da medicinski tretmani u liječenju psihičkih bolesti nisu dovoljni za konačno izlječenje. Nakon niza provedenih programa moglo se zaključiti da se ozdravljenje može potaknuti riječima drugog čovjeka, uobličenima u formu pjesme ili priče koju čovjekov duh prepoznaje u onim dijelovima bića koji su ostali zdravi i životni unatoč proživljenoj traumi“, napominje Ivana Bašić.
Biblioterapija i poetska terapija imaju široku primjenu u radu s ljudima svih dobi, a primjenjuju se za održavanje i jačanje mentalnog zdravlja te kao pomoć u rješavanju različitih zdravstvenih problema.
Profesorica Bašić surađuje s knjižničarima, profesorima književnosti i književnicima u osmišljavanju sadržaja koji književnost približava djeci i mladima.
Zašto ste odlučili postati profesorica hrvatskog jezika i književnosti i raditi s djecom?
Moram priznati da je poziv pronašao mene, a ne obratno. Naime, nakon studija književnosti tražila sam posao i vrlo brzo sam ga, na svu sreću, dobila. Međutim, kad sam prvi dan išla na posao, bila sam uvjerena da je to nešto prolazno i trenutačno jer sam školu povezivala sa svojim negativnim iskustvima. Po prirodi sam znatiželjna, uvijek postavljam pitanja i tražim odgovore, a u mojoj srednjoj školi to nije bila poželjna osobina. Zbog svoje otvorenosti i znatiželje imala sam ponekad problema tijekom školovanja, što se meni čini kao potpuni paradoks! Činilo mi se da moja škola njeguje osrednjost i da se profesori ne bave mladim ljudima koji traže više, propituju stvarnost i njezine zakone te ulaze u otvorene diskusije s onima koji misle drugačije. Ali, iako sam došla s određenom sumnjom na svoje prvo radno mjesto, dogodilo se nešto čudesno. Nakon prvog nastavnog sata preplavio me je osjećaj zadovoljstva jer sam osjetila da mi je dana prilika da budem profesor kakvog sam ja oduvijek željela. Osjetila sam duboku zahvalnost prema toj prilici jer smatram da je pravi blagoslov kad možemo mijenjati svijet tako što mladim ljudima dajemo priliku da izraze svoje misli i osjećaje. To je bio trenutak kad sam počela svoj posao shvaćati kao poziv i strastveno sam mu se posvetila, istražujući književnost kao medij za komunikaciju.
Kada ste se susreli s biblioterapijom i poetskom terapijom? Što vas je toliko privuklo tom području rada, da ste se time počeli intenzivno baviti?
Već na početku svojeg rada u školi nisam se osjećala obveznom slijediti pravila. Nastavne jedinice slobodno sam odabirala prema trenutačnim potrebama svojih učenika, slijedeći logiku smisla koja proizlazi iz komunikacije. Prema svojim učenicima osjećam poštovanje i tako se prema njima i odnosim, uvažavajući ih. To znači da o njima razmišljam svaki put kad pripremam nastavu. Isprva sam se satima pripremala za nastavu, pretpostavljajući sva pitanja koje bi učenici mogli postaviti i odgovore na njih, kako bih mogla osjetiti kojim se temama bave i što ih zanima. Razmišljala sam o svakom učeniku posebno, tko je ta osoba i što je zanima te s čim bi se u tekstu mogla povezati. Puno sam vremena posvećivala motivaciji. Prepuštala sam se svojoj kreativnosti i u trenutku bih donosila odluke o razvoju neke ideje u nastavi. Jako mi je teško nešto samo formalno odrađivati, pa su sve odluke donošene promišljeno, na temelju velikog truda i posvećenosti, ali ponekad je to značilo izlazak iz okvira zadanog plana i programa. Prihvatila sam taj rizik jer mi je bilo važno da nastava bude kvalitetna, a ne da samo slijedim nastavne jedinice onako kako sam ih na početku godine zapisala. Vrlo brzo primijetila sam da se moj način rada razlikuje od načina rada drugih nastavnika, pa sam počela tražiti istomišljenike izvan okvira svojeg radnog mjesta. Tako sam došla do biblioterapije i poetske terapije te shvatila da nisam usamljena u svojem načinu razmišljanja i da postoje ljudi koji na sličan način razmišljaju o nastavi književnosti.
Što je biblioterapija i kakvi oblici biblioterapije postoje?
Biblioterapija je, najjednostavnije rečeno, liječenje knjigom. Postoji biblioterapija čitanja (reading bibliotherapy) koju poznajemo kao čitatelji kad uđemo u svijet knjige koja nam govori nešto važno, potiče nas na razmišljanje ili na emotivne reakcije koje su nam potrebne. Korak dalje je razvojna biblioterapija (developmental bibliotherapy) koja ljude dovodi u dijalog o pročitanom tekstu te se kao metoda koristi u čitateljskim grupama, ali i u nastavi književnosti. To je interaktivan proces u kojem voditelj moderira razgovor u grupi ljudi u kojoj pojedinci iskazuju svoj doživljaj pročitanog. Isti taj model razgovora primjenjuje se i u kliničkoj biblioterapiji (clinical bibliotherapy), s tim da se klinička biblioterapija provodi u obveznoj suradnji s liječnicima i pod strožom kontrolom zbog prirode procesa liječenja unutar neke zdravstvene institucije.
Kako na ljude utječe proza, a kako poezija?
„Nisam ja, pjesnici su otkrili nesvjesno“, rekao je poznati psihoanalitičar Sigmund Freud. Prvenstveno je mislio na njemačke romantičare koji su, istražujući bajke, mitove i legende dolazili do zanimljivih spoznaja o području nesvjesnoga i prepuštali se istraživanju psihe u svojim djelima. Freud je istraživao i djela Dostojevskog kojeg je smatrao izvrsnim psihologom, što je teško osporiti. Drugim riječima, jedno od prvih vrela za psihoanalitička istraživanja bila je literatura, podjednako proza i poezija. Ipak, među njima postoji razlika koju je moderna književnost donekle dokinula. Dok se proza često bavi događajem (fabulom), poezija se češće bavi doživljajem, pa je stoga više na terenu ljudskih osjećaja. Proza nas više potiče, vrlo uopćeno govoreći, na promišljanje odnosa između uzroka i posljedice, na otkrivanje motivacije nečijih postupaka i tome slično. Poezija nas više okreće našim vlastitim, ponekad vrlo istančanim reakcijama na vanjski svijet, odnosno okreće nas sebi i tajanstvu bića koje postoji i izvan mreže međuljudskih odnosa.
Vodili ste čitateljski klub. Po čemu se razlikuju razgovor o nekom djelu u jednom takvom klubu i razgovor koji, primjerice, vodite sa svojim đacima u školi?
Jedna je članica Čitateljske grupe Drenova iz Rijeke rekla kako je razgovor o književnosti u čitateljskom klubu zapravo sat književnosti iz snova. Složila sam se s njom i oduševljeno sam prihvatila njezinu izjavu koju sam zato i zapamtila. Sat književnosti ne mora se razlikovati od razgovora u čitateljskoj grupi! To ovisi samo o profesoru i njegovoj pripremi. Ako želimo svojim učenicima priuštiti razgovor o doživljaju pročitanog, moramo biti puno bolje pripremljeni nego za klasičan razgovor o lektiri, ali razgovor koji iz te pripreme proizađe bit će puno prirodniji, iskreniji i ostavit će snažniji dojam na čitatelja. Čak i oni učenici koji nisu pročitali lektiru više će dobiti od takvog razgovora, a nerijetko se dogodi da upravo zbog razgovora kasnije i požele pročitati neki roman, pjesmu ili priču.
Koliko je biblioterapija moćna? Imate li neke primjere iz života koje možete s nama podijeliti?
Svaka izgovorena riječ ima određeno značenje, a neke riječi, izgovorene u posebno važnim odnosima ili trenucima, imaju dugotrajno i duboko značenje. Zbog nekih riječi ljubavi koje nam je netko rekao, pritom iskreno misleći ono što govori, osjećamo se kao bolji ljudi, spremniji smo prihvatiti sebe i više volimo život. Neke su nas riječi uvjerile da ne vrijedimo ili da se trebamo ponašati na način koji nam nije ugodan i prikladan našoj osobnosti. Riječi nisu nikad samo riječi, to ne treba zaboraviti. One su odraz nečijih uvjerenja, stavova, misli ili osjećaja. Teško je biti neosjetljiv na nečije riječi upravo zato što instinktivno osjećamo da su one odraz naše složene i često neizrečene dubine. No, kad smo svjesni da je tako, možemo razviti poseban osjećaj za riječi, pa i njegovati kulturu razgovora u kojoj riječi doista imaju svoje pravo značenje. To možemo raditi u svakom trenutku života tako da usklađujemo svoje riječi s djelima. Takvu autentičnost prepoznaje svaki čovjek. Ona vraća vjeru u riječi koje nisu samo nositelji informacija, kako se često govori, već cijeli vrijednosti sustav povezan tijesno s ljudskim životom.
Čime se bavi udruga Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju?
Udrugu je pod nazivom Balans centar za socijalnu umjetnost osnovala moja majka, prof. dr. sc. Slavica Bašić 2000. godine, a ja sam je preimenovala, u skladu sa svojim interesima, u centar za biblioterapiju. Budući da sam u međuvremenu završila i studij logoterapije, povezala sam ta dva područja u jedno. Udruga se bavi promicanjem biblioterapije i poetske terapije, organizira seminare i radionice za djecu, mlade i odrasle, prati znanstvena istraživanja u području bibiloterapije, kao i suvremenu produkciju knjiga te na svojoj web-stranici Balans centra objavljuje prikaze knjiga koje imaju biblioterapijsku važnost. U udruzi smo 2011. objavili i prvi priručnik pod nazivom „Biblioterapija i poetska terapija – priručnik za početnike“ koji je ove godine prepoznala glavna urednica Školske knjige, mr. sc. Emica Calogjera, te je knjiga doživjela i svoje drugo izdanje. Smatramo to velikim uspjehom i iznimno važnim događajem u Godini čitanja jer se biblioterapija, upravo zahvaljujući novom izdanju knjige, našla u središtu pažnje brojnih ljubitelja knjiga i književnosti.
U jednom intervjuu ste izjavili da se roditelji danas žale na djecu koja ne čitaju, a pri tome sami nisu uzeli knjigu u ruke godinama. Mislite li da ljudi danas puno manje čitaju nego prije recimo 30-ak ili 40-ak godina?
Iako zvuči dosta grubo, namjera mi nije bila kritizirati roditelje koji su često preopterećeni poslom i jednostavno ne stignu uzeti knjigu u ruke, čak i da to žele. Htjela sam naglasiti važnost osobnog primjera. Ako želimo da nam djeca čitaju, moramo se tome na neki način posvetiti. To je osobni odabir svakog roditelja. Ne radi se o tome da mi kao roditelji moramo čitati, kako bi naše dijete čitalo, ali trebamo pokazati svojem djetetu da nam je knjiga iz nekog razloga važan predmet u obitelji. Puno se može napraviti u namjeri da dijete zavoli knjige i čitanje. Istraživanja su pokazala da djeca roditelja koji ih barem ponekad odvedu u knjižnicu i tamo provedu neko vrijeme s njima, tijekom života često ostaju ljubitelji knjiga i književnosti. Ako tome pridodamo interes za priče, kazalište, čitanje bajki prije spavanja, razgovor o pričama, pjevanje ili jednostavnu spontanu igru, sve je to odlična osnova za trajnu ljubav prema čitanju i knjigama.
Danas više čitamo, ali manje razmišljamo o onome što čitamo ili čujemo od drugih. To je velika razlika o kojoj trebamo razmisliti i stvarati okolinu u kojoj se riječ drugog čovjeka može čuti. U udruzi stvaramo takav prostor u svojim radionicama u kojima je osnova procesa razgovor u kojem ljudi posvećuju pažnju jedni drugima i tekstu koji čitaju.
Koje autore najčešće koristite u biblioterapiji? Na koji način birate literaturu za rad u grupi?
Nemamo favorite, već istražujemo literaturu prije svakog susreta, u skladu s potrebama grupe s kojom radimo. Prije nekoliko dana održali smo prvi susret našeg Biblioterapijskog laboratorija (BibLab-a), u kojem smo se koristili pričom jednog nama potpuno nepoznatog njemačkog autora. Za taj smo se susret u udruzi pripremali mjesecima, istražujući literaturu. Kad smo na kraju podvukli crtu i jedni drugima poslali svoj najuži izbor tekstova, dogodilo se da nam je jedan bio zajednički. Drugim riječima, izabrali smo isti tekst! S tim smo tekstom radili na prvom susretu i, sudeći po reakcijama polaznika radionice, odabir je bio uspješan. Proces ćemo ponoviti u pripremi za sljedeću radionicu. Dakle, nema unaprijed utvrđenih autora ili tekstova na koje bismo mogli računati, no znamo neke odrednice koje dobar tekst mora imati da bi bio poticajan za razgovor. U vezi toga postoje pravila koja služe kao orijentacija u traganju za dobrim tekstovima, ali za uspjeh u radu najvažnije je izabrati ono što odgovara potrebama grupe.
