Marica Dusper: Žene trebaju biti ambiciozne, hrabre i ne postavljati si granice zbog straha od okruženja

Piše: Hana Ivković
Fotografija: Pixsell/Goran Stanzl

Poslovnjakinja Marica Dusper prošle se godine prvi puta uključila u projekt “Mentorstvo kao oblik networkinga među ženama” koje provodi Večernji list u suradnji s časopisom Zaposlena, a u njemu u uspješne poslovne žene dijele svoje znanje i iskustva onima koji tek rade svoje prve korake u karijeri. Samostalna poduzetnica i vlasnica tvrtke „Big office“ koja je nakon petnaest godina u privatnom i deset u javnom sektoru krenula u vlastito poduzetništvo, i ove će godine sudjelovati kao mentorica. Što je dosad iz ovog iskustva naučila te kakve savjete ima za mlade žene koje tek ulaze u svoje karijere govori nam u ovom razgovoru.

Kakve ste dojmove stekli u protekloj “sezoni” mentorstva, kako s projektom tako i sa svojom mentijkom?

Zahtjevan je to projekt za obje strane i za mentoricu i za mentijku. Zagarantirane su sve emocije, obveza razbijanja predrasuda, ali je zagarantiran i obostrani rast. Ponovila bih uvijek ovaj proces, bez obzira na zahtjevnost, nemjerljiva je korist koja za obje strane u procesu. Moja mentijka je bila Tea Mršić – mlada inženjerka matematike koja je već u tom trenutku radila ozbiljan posao razvoja novog softwarea i imala svoj tim od desetak ljudi. Ambiciozni ljudi svjesni  su potrebe stalnog učenja i uvijek žele više.

Kako ste se snašli u ulozi mentorice, koji su vam bili najveći izazovi, a koja najljepša iskustva?

Najveći izazovi su mi bili da ne dijelim savjete, jer mislim da to mentor ne treba činiti. Mentor treba prepoznati biser koji je pred njim, jer svatko je jedinstven na svoj način, i pomoći dobrim pitanjima da taj sjaj zablista. Mislim da je bilo korisno to što sam ponudila da prođemo i iskušamo određene alate za postizanje ciljeva koje sam stekla kroz godine iskustva u poslovnom okruženju i obrazovanjem. Važno iskustvo je činjenica da sam dobila baš Teu, mladu djevojku iz Požege, svjesnu svoga znanja i postignuća ali s istovremenom odgovornošću da želi učiti još. Dosta smo razgovarale o načinu vođenja projekta, o koristima dobrog „scrum mastera“  tj „dobre dadilje“ u projektu. Obje volimo kanban sustav u vođenju projekta. Na tjednim susretima obično smo vodile rasprave uz kavu ispred moje, dva puta dva metra, velike zidne ploče na kojoj su po točno određenom redu bili složeni svi moji projekti sa zadanim aktivnostima na kojima sam radila u tom trenutku.

Koje ste lekcije stekli vi iz ovog iskustva? 

Najvažnija lekcija je bio susret s predrasudama i činjenica da je Tea dobila baš mene za mentoricu, pa je u prvi mah, zbog ranijih komentara o javnom sektoru iz kojeg sam tada dolazila, bila razočarana.  Dale smo sve od sebe i jedna i druga te okrenule predrasude naglavačke, dobile obje najbolje što smo mogle dobiti od programa, i napravile pravi „kirbaj“ od mentorstva. Meni je mentorstvo bio put za izlazak iz vlastite zone komfora pa sam postala aktivnija na društvenim mrežama.

Koje su po vama kvalitete dobrog mentora?

Svatko je jedinstvena osoba u privatnom i u profesionalnom životu – i nema istog pristupa. Dobar mentor mora znati slušati i postavljati dobra pitanja. U pravom trenutku biti  jedro a ne sidro. Dati vjetra jedrima mlade mentijke, baš nje takve jedinstvene kava jest. Savjeti mogu ići samo u smjeru da se ne smije zakočiti ambicija, i da ambicija mora biti usklađena s količinom rada koju ulažemo u realizaciju ciljeva.  I eventualno savjeti o pečenju kruha i izradi pita – tu sam stvarno dobra.

 Postoji li nešto što biste promijenili ili namjeravate promijeniti u svom radu s novom naučnicom? 

Promjena samo mora biti u skladu s jedinstvenošću svake nove osobe s kojom se susretnemo. Stalnost je jedino u svjesnosti da je svatko različit i poseban na svoj način.

Možete li nam ponuditi  “top” tri savjeta koje bi dali mladim ženama na putu u poslovnu karijeru?

Teško je imati formule i dati jedinstvene savjete, ali ako bih sumirala ono što je meni važno i pokazalo se dobrim savjetima od strane mojih mentora kroz život, onda bi to bilo sljedeće. A to je da žene trebaju biti ambiciozne, hrabre i ne postavljati si granice zbog straha od okruženja. Ne smijemo si, osim toga, dozvoliti luksuz površnosti. Mi smo žene po prirodi vrlo detaljne, i tu svoju prirodnu osobinu trebamo uvijek imati na umu. Paziti na detalje i pri time imati generalnu sliku zadataka u glavi – pokazalo se uvijek vrlo sigurnim putem ka uspješnom postizanju cilja. I za kraj, trebamo vjerovati u snagu obitelj i poštovati prave džentlmene oko nas. Njihovo viteštvo je naša snaga. Ne trebamo se natjecati s muškarcima, ali uvijek trebamo poštovati i istaknuti što je dobro, i biti zahvalne za svakog pravog viteza oko nas. 

Koje su stvari najvažnije za uspješnu poslovnu komunikaciju, kako s kolegama, tako i s nadređenima?

Kao prvo, biti koncizan i jasan u iznošenju stavova, pripremiti se dobro i ne oduzimati ljudima previše vremena. Ako dajemo kritiku, neka uz nju stoji i razlog izricanja i naš novi prijedlog. A ako dobivamo kritiku, prihvatiti je stoički, analizirati i pretvoriti je u prednost.

Put prema vrhu poslovne ljestvice je strm i zavojit. Kako ga olakšati?

Uvijek govoriti istinu i ne govoriti loše niti o kome, davati nove prijedloge i dati više u poslu nego što okruženje očekuje i okružiti se ljudima boljim od sebe oko sebe. Ovo je teško skoro kao napraviti dobar kruh, ali isplati se.