Dr. sc. Merritt Moore profesionalna je balerina i kvantna fizičarka. Za plesne standarde, počela je plesati dosta kasno, s trinaest godina, budući da većina plesača počne plesati kao predškolci. Prije nego što je otkrila ples, uživala je u matematici i slaganju slagalica. Kad su joj se otvorila vrata plesa, shvatila je da je to još jedna od aktivnosti koju može prakticirati i u kojoj može uživati šuteći, šali se Merritt. Isto joj se dogodilo i s fizikom.

Kada je imala petnaest godina, a u to se vrijeme plesom bavila tek dvije godine, već je osjetila znakove razočaranja. „Cijela ta ideja o savršenstvu“, rekla je Merritt, „pomalo je negativno nabijena.“ Rođena u Los Angelesu, Merritt Moore odlučila je da srednju školu želi pohađati u malom gradiću Viterbo, blizu Rima. Budući da se više nije bavila plesanjem, Merritt je odlazila u obližnji fitness-centar na rekreaciju. Ondje je upoznala bivšu rumunjsku nacionalnu baletnu prvakinju Irinu Roscu, s kojom je počela raditi intenzivne plesne vježbe i baletne treninge, tako da se po povratku u Ameriku vratila s obnovljenom ljubavi za ples, ali bez nekakvih profesionalnih aspiracija.

Godine 2006. upisala je Sveučilište Harvard, s manje-više zacrtanim životnim ciljem: „Oduvijek sam znala da se želim baviti fizikom. To je neverbalna aktivnost, poput plesa. Trebate se koristiti svojom kreativnošću i maštom da biste riješili neki problem.“ Budući da je na fakultetu postojao studentski klub, mogla je nastaviti baviti se plesanjem. Ali, na drugoj godini studija u Moore se pojavio crv sumnje koji ju je počeo izjedati: hoće li jednoga zažaliti što se prestala profesionalno baviti plesom? I stoga je kompilirala jedan video spajajući svoje uratke s Harvarda i otišla na audiciju u Europu, nakon čega je potpisala ugovor sa Zurich Balletom. „Samo sam jednoga dana napisala e-mail Harvardu“, napola se našalila Merritt, „Dragi Harvarde, uzet ću si slobodnu godinu. Oni su mi na to kratko odgovorili: Draga Merritt, samo nam se javite kad nam se odlučite vratiti.“

Nakon što je odradila kazališnu sezonu sa Zurich Balletom, Moore se vratila na Harvard da bi se ponovno posvetila fakultetu, ali dobila je novu plesnu ponudu, s bostonskim baletom. Tu je sezonu odradila plešući kao član ansambla baleta u bostonskim izvedbama Bajadere i Orašara. Nakon diplome Merritt je otišla u Veliku Britaniju na doktorski studij iz kvantne optike na Sveučilište u Oxfordu, baveći se kvantnim sprezanjem zraka svjetlosti. Toj temi privuklo ju je razmišljanje kako razumijevanje kako se fotoni, čestice svjetlosti, ponašaju kad se umiješamo može pomoći znanstvenicima u istraživanju fenomena kvantne mehanike, koja ju iznimno zanima.

Često je pitaju kako uspijeva održati obje svoje – naizgled nespojive – karijere u dva tako različita polja. No Merritt ples i znanost ne smatra bitno različitima. Dapače. „Oduvijek smatram da fizika i ples imaju mnogo toga zajedničkoga. Moram priznati da katkad pročitam mnogo više znanstvenih članaka kada se pripremam za neki plesni nastup nego nekad kad radim isključivo na eksperimentu ili istraživanju. To me inspirira i nagna me da razmišljam o samom procesu i kako bih cijeli postupak mogla objasniti nekom laiku, nekome tko se ne razumije u znanstvenu terminologiju i znanstveni leksik. Često se nama znanstvenicima dogodi da se izgubimo u svome strukovnom žargonu i zaboravimo i mi sami što nešto znači, pa kako možemo očekivati da netko drugi to shvati? Plesnu zajednicu ne čine znanstvenici tako da oni često postavljaju pitanje zašto, što katkad zna zbuniti čovjeka jer znanstvenici gotovo nikada ne postavljaju to pitanje. Oni se drže činjenica i prihvaćaju ih onakvima kakve jesu: „Kada vas neznanstvenik upita zašto je nešto tako i da mu objasnite, na neki vas način prisili da počnete drugačije razmišljati i razlučivati neku činjenicu na njezine sastavne dijelove.“

Od plesa je pokušala odustati u nekoliko navrata, ali svaki put mu se iznova vraćala. Išla je toliko daleko da bi uvijek bacila baletne papučice i baletni triko, ali ples bi je uvijek nekako pronašao i vratio je natrag u svoje okrilje. „Bez plesa ja nisam ja“, priznaje Merritt, „imam mnogo manje energije, ne mogu se dobro usredotočiti, počnem dobivati lošije ocjene. Ples mi podiže adrenalin i čini me sretnijom i potpunijom osobom.“

Smatra da ljude ne bi trebalo katerogizirati kao one kojima je jača lijeva, odnosno desna strana mozga, dakle na umjetničke ili kreativne i racionalne ili analitičke tipove. U laboratoriju je jedna od osnovnih potrebnih karakteristika moć imaginacije – da možete smisliti nova rješenja i pristupiti problemu s različitih strana. A u plesu vam pak vaša „analitička“ strana može pomoći da proširite neka svoja ograničenja pokreta i naučite nove obrasce kretanja budući da poznajete kako vam tijelo funkcionira u fizičkom smislu. „Meni nema smisla podjela mozga na lijevu i desnu stranu“, objašnjava Merritt, „ja se ne prebacujem s jednoga mozga na drugi. Da biste mogli plesati, morate poznavati zakone snage i momente sile i znati iskoristiti vlastitu masu za poboljšanje i napredak vlastitih pokreta. A u laboratoriju pak trebate biti maštoviti i kreativni da biste mogli razmišljati izvan postojećih okvira. Možda znate riješiti sve problemske zadatke iz udžbenika, ali što je s novim otkrićima i unaprjeđivanjem svijeta?“

Kako god to izgledalo sa strane, ne može reći da je učenje i plesanje baleta uvijek glatko teklo. Mnogo je radila i učila i bilo je dana kad je bila iscrpljena preko svih svojih granica, često se znalo dogoditi da u laboratoriju ostane i po dvadeset sati i doslovno onda tih još nekoliko sati ostane tamo odspavati. Ali po prirodi je uporna i strpljiva osoba, koja uvijek daje sve od sebe i nikada ne odustaje. „Na seminarima sam znala krišom raditi vježbe za trbušne mišiće i stopala, nekad malo odspavati na spužvama za vježbanje, nosila bih si ručni masažer i katkad si znala izmasirati leđa tijekom večere, i znala bih dok sam se vozila autobusom na dvosatnoj relaciji London-Oxford raditi vježbe istezanja u stražnjem dijelu ako ne bi bilo gužve. Moji su cimeri bili više iznenađeni kad bih mirno sjedila za stolom i učila nego kad bih sjedila u špagi na podu ili pak stajala s nogom uzdignutom na dovratak s knjigom u ruci.“

Sada smatra da je zapravo predodređena da se bavi i plesom i fizikom. Nakon stjecanja doktorske titule, posvetila se potpuno plesu, a cilj joj je na neki način ujediniti te dvije svoje ljubavi u jednu.

Na pitanje smatra li da za žene u znanosti postoje neki posebni izazovi, Merritt odgovara: „Osobno nikad nisam smatrala da muškarci mogu napraviti nešto što žene ne mogu i stoga sam primjerice uvijek odbijala odazvati se pozivu na okupljanje fizičarki ‘Žene u znanosti’. Mislila sam da bih samim svojim dolaskom zapravo pokazala da razlika postoji i da ju ja uočavam. Ali na zadnji sam se njihov poziv ipak odlučila odazvati. I oduševila se. Zaista cijenim žensko zajedništvo i ugodno sam se osjećala slušajući kako žene dijele svoja iskustva i to me je nagnalo na razmišljanje da uistinu postoje neke razlike između muškaraca i žena u znanosti. U konačnici, postotak žena u fizici jedva da se povećao u posljednjih četrdeset godina. Stalno slušamo o nekim velikim pomacima, ali brojevi govore u prilog suprotnome.“

„Male stvari mogu napraviti značajne pomake i ja želim i pokušavam razbiti stereotipe“, kaže Merritt, tako da pokušava raznim instalacijama, online sadržajima i filmovima virtualne stvarnosti prikazati i integrirati ples i fiziku, čime zapravo u ljudima želi potaknuti znatiželju i „izbaciti“ ih iz zadanih okvira i uvriježenih razmišljanja. Spojila je ples i fiziku i u programu TEDx talk na Sveučilištu Oxford, kao i na međunarodnom natjecanju „Dance your PhD“ (pri čemu je osvojila nagradu u kategoriji fizike). Pokrenula je i grupu Science-Art-Sisters [slobodni prijevod: Sestre po znanosti i umjetnosti], znanu još pod nazivom i SASters. Isto tako, dobila je nagradu Glamour Magazinea „Top Ten College Women“ 2010. godine i Nagradu „Suzanne Farrell“ na Harvardu za iznimna postignuća u plesu. Godine 2018. Forbes ju je uvrstio na svoj popis „30 ispod 30“ osoba koje su postigle značajna postignuća, a isto tako je kao jedna od iznimnih žena uvrštena u knjigu Priče za laku noć za mlade buntovnice – 100 pripovijedaka o iznimnim ženama Elene Favilli i Francesce Cavallo.

Merritt je oduvijek zanimao svemir i maštala je da postane astronautkinja dok je s ocem promatrala zviježđe ili s majkom čitala knjige o astronautima. To ju je zapravo i dovelo do ljubavi prema fizici, iako nikad nije mislila da bi zaista mogla postati astronautkinja. Ali budući da za Merritt ne postoji nemoguće i da stalno iskušava vlastite granice, čim je vidjela najavu za BBC-jev reality show „Astronauts: Do You Have What It Takes?“ [u slobodnom prijevodu – Astronauti: Imate li sve potrebne karakteristike da postanete astronaut?], odmah se prijavila i postala jedan od 12 izabranih kandidata, među kojima je bio i alpinist i borbeni pilot. Priznaje da je imala tremu pred kamerama, budući da je navikla na samotan rad na pokusima u laboratoriju i na vježbanje u baletnoj dvorani, a i neobičan je osjećaj – ispunjen strahom, kada pred kamerama moraš odrađivati teške zadatke koji su ti zadani hineći lakoću i opuštenost. Jedan od zadataka bio je i vožnja helikoptera, što nije nimalo lak zadatak, ali je Merritt strah nastojala odagnati humorom: „Samo sam tri puta pala na vozačkom ispitu i zabijem se u svaki auto na cesti, ali mislim da se vožnja helikoptera umnogome razlikuje od vožnje automobila, zar ne?“

Činjenica je da je fizika pomalo omražena znanost, ali Merritt smatra da je to i zbog načina na koji se pristupa učenju fizike, da bi se primjerice najprije trebalo učiti o najnovijim saznanjima o kvantnom računalu ili popravku DNA, da bi studenti koji se odluče za fiziku znali zašto (nakon toga) uče dosadne i zahtjevne fakte, primjerice znat će da moraju usvojiti činjenice o harmoničkom titranju da bi kasnije mogli razumjeti princip rada kvantnog računala.

Merritt se ne smatra genijem što je uspjela spojiti nespojivo: „Daleko sam i od genija i od urođenog plesača“, kaže ona, „imam osjećaj da mi je svaki dan nevjerojatno kaotičan. Oduvijek se držim one da, ako ja to mogu, može svatko, samo treba biti uporan, a tome me upravo balet i naučio. Kao plesači, moramo se oslanjati na svoje noge. Izvedbe uživo nikada nisu savršene, ali morate se znati izdići iznad toga i nastaviti s nastupom kao da se ništa nije dogodilo. Često sam znala biti iscrpljena i na rubu snage, ali uvijek bih podigla glavu i ustrajno, sa smiješkom nastavila dalje.“