Nikolina Ivezić: Nevjerojatno je da se i danas žene želi prikazati kao isprazne seks-simbole

Od „Isusa koji gleda“ preko slike iznad šanka u kultnom kafiću Limb pa do „Prvih cica Tvornice“, slike Nikoline Ivezić, kad ih jednom vidite, teško ikad zaboravite. Zovu je predvodnicom pop-arta u Hrvatskoj, iako joj taj naziv nije drag. Nikolina Ivezić je slikarica, dizajnerica, scenografkinja, ukratko, umjetnica koja svojim radovima nerijetko ironično komentira šablone koje nam nameće društvo. U rujnu 2020, unatoč koronavirusu i potresu, Nikolina je objavila i promovirala svoju monografiju te obilježila 30 godina umjetničkoga rada.

Intervju: Tiskano izdanje 01/2021

Razgovarala: Ana Gruden

Fotografije: privatna arhiva

U rujnu 2020. ste predstavili monografiju u povodu 30 godina rada. U kojem ste trenutku shvatili da je sada baš vrijeme da sažmete 30 godina svojeg rada?

Ideja o monografiji nastala je zapravo slučajno prije dvije i pol godine kad sam slomila nogu i budući da nisam mogla ni do ateljea, počela sam slagati fotografije svojih radova, što ako uzmemo u obzir da su prvo desetljeće mojeg djelovanja bile devedesete, nije bio lak posao. Bilo je to doba tzv. idiot-kamera, fotografije su bile uglavnom „spržene“ i jedino ih je photoshop mogao spasiti. Skupljajući te materijale, zaključila sam da ću sljedeće godine zaokružiti tri desetljeća svojeg rada, pa se pojavila ideja da složim knjigu. Malo zbog posla, malo zbog ‘korone’, malo zbog potresa, sve se prolongiralo, pa je i prvotna ideja da se promocija dogodi u proljeće 2020. u galeriji Greta pala u vodu jer je galerija nakon potresa zauvijek zatvorena, broj ljudi je bio ograničen, ali sam ipak imala sreću organizirati sve krajem ljeta u prekrasnom ambijentu Art parka.

Gdje se može kupiti?

Knjigu smo gotovo potpuno, osim zabavnih tekstova Mladena Lučića i Željka Špoljara poznatog kao Književna groupie, napravili moj urednik Zvonimir Bulaja i ja, od dizajna, prijeloma, fotografija, prijevoda, lekture… Za realizaciju tog projekta dobili smo jako malo novca, od Grada Zagreba baš ništa, pa je većinom knjiga rađena vlastitim novcem. Osim što je dostupna u knjižarama i kod mojeg izdavača (bulaja.com), monografija je dostupna i preko Amazona, što je novost za knjige tog tipa kod nas.

Nažalost, ako je želite posuditi u knjižnici u Zagrebu, morat ćete se prilično potruditi jer je Ministarstvo otkupilo samo jednu knjigu u Zagrebu. Monografija koju možete naručiti na Amazonu ima klasičan „običan“ dizajn, dok ove koje smo mi tiskali predstavljaju svojevrsnu inovaciju u području tog tipa knjiga. Moja ideja bila je da knjiga izađe iz uobičajenih kalupa i standarda monografija, na koje sam često nailazila i koje su mi se, iako sam i ja umjetnica, činile jednostavno dosadne. Moji su radovi često poticali publiku u galeriji na interakciju, pa sam to pokušala prenijeti i u knjigu tako da svakih nekoliko stranica poziva na bojenje, izrezivanje i „animiranje“ slika.

Nakon fakulteta ste radili kao profesorica likovne umjetnosti u školi, zatim ste se bavili dizajnom. Radite scenografije, dakle, uvijek ste na „nekoliko strana“. Je li to zbog egzistencijalnih razloga ili vaše potrebe da stvarate kroz nekoliko kanala? I koji vam je ipak najdraži?

Naravno da rad na nekoliko različitih poslova utječe i na budžet, ali ja sam osoba koja uvijek mora nešto novo raditi, učiti. Slikarstvo, iako moj prvi izbor, jako je individualan posao i rijetki mogu samo to raditi. Imam sreću da mi se često izmjenjuju i drugi poslovi koji imaju veću interakciju s ljudima i taman kad uđeš u kolotečinu s jednim, uleti drugi i tako se to lijepo vrti ukrug. Nadam se još nekom novom poslu, naravno, ali još ne znam što će to biti.

Ne volite kad vas se klasificira u pop-art, ali vaši radovi poput pop-arta kritiziraju društvo, odnos prema ženama… primjerice, poznate „cice“. No, ljudi često stanu pred sliku i ne primjećuju da žena nema lice?! Što vas je potaknulo da počnete seriju radova koji prikazuju žene s oblinama bez lica, ali i ostalih radova koji tematiziraju odnos prema ženama u društvu?

Uvijek su me zanimali različiti odnosi u poimanju ženskog tijela kao seksualnog objekta. Većina ljudi koji znaju moje radove, poistovjećuju ih s mojim ciklusom pin-up djevojaka velikih grudi, bez lica. Ciklus je nastao devedesetih godina, kad su se žene i počele češće operirati u tu svrhu. Moje slike bile su ironični komentar šablona koje nameće društvo. Zanimljivo je da se danas, kad su se žene izborile za prava više nego ikad, upravo žele pokazati kao isprazni seks-simboli. Danas su in umjetne obrve i usta, pa ih u zadnje vrijeme imaju i junakinje mojih slika. Osim tih pin-up motiva, zadnjih sam nekoliko godina češće radila nešto upravo suprotno, portrete obične žene, često i sebe, u totalno aseksualnim pozama kad čistim zahod, povraćam, razmišljam o starosti… Kad sam radila naslovnicu za monografiju, izabrala sam upravo sliku iz tog ciklusa starenja, koja predstavlja mene s hrpom kreme na licu, naravno ironično, i pokazala je prijateljima. Većina reakcija, uglavnom muškaraca, bila je: a gdje su cice? Zatim sam odlučila napraviti dvije naslovnice knjige, pa svatko može izabrati koju želi kupiti.

Što se dogodilo s vašim „stupom srama“, kad ste prije sad već puno vremena ispisali imena svih koji vam duguju novac za radove? Mislite li da je to promijenilo odnos kupaca/galerista prema vama? Jesu li se neki tada javili da vrate novac?

Već tada sam znala da nitko od spomenutih neće platiti. Taj rad napravila sam ne samo zbog sebe, već i ostalih ljudi u državi sa sličnim problemima, kojih ima jako puno. Poanta stupa bila je da ljudi upisuju svoje dužnike imenom i prezimenom te svotu koju im duguju. Rad je bio izložen u Zagrebu, Puli i Splitu, ali jedino sam u Splitu dobila feedback koji sam očekivala. Većinom su se ljudi potpisivali i crtali na njemu, ali eto, to i govori nešto o nama kao društvu. Danas općenito umjetnici manje rade s galeristima i sami su svoji promotori putem društvenih mreža.

Što planirate u budućnosti?

Puno slikam, radim na nekim ilustracijama i veselim se uređenju svoje vikendice koju gradim u Lici. Planiram tamo s nekim kolegama organizirati likovne radionice za djecu iz tih krajeva koji nisu baš puno u doticaju sa suvremenom umjetnošću.

Kako ste doživjeli situaciju s pandemijom, privatno i poslovno? Je li vam bilo teško raditi ili vam je ta situacija dala prostor za neke stvari koje inače ne stižete?

Mislim da se nama umjetnicima najmanje u poslovnom smislu promijenila situacija u ono vrijeme, pod uvjetom da smo zdravi, naravno. Za kavu i pivo uvijek ima vremena, a i parkića, zidića…

Jeste li prisutni na društvenim mrežama?

Osoba sam koja rijetko stavlja svoje radove na Facebook ili Instagram, tek možda neke najave izložbi. Ali svjesna sam da se to mora promijeniti i baš se uskoro planiram baciti na to.

Koje slikare volite?

Posljednjih sam godina počela skupljati radove drugih umjetnika i skupilo se već puno toga. Trenutačno su mi baš dragi Javier Mayoral, Leonid Tishkov i Shen Jingdong, a dvojicu od njih već imam u kolekciji, pa se nadam da ću uskoro i trećeg.