Muškarci se boje da ćemo ih ismijati (1.dio)
Piše: Tena Štivičić
Kad sam imala dvanaestak godina dobila sam na dar svojevrsni leksikon o djevojčicama i o pubertetu. Slabo ga se sjećam, ni naslova, ni autora. Samo, kao kroz maglu, grafičkog uređenja, s fotografijama, uokvirenim savjetima, natuknicama… Red informacija o hormonima, red o tjelesnim promjenama, malo o prehrani, hobijima, školovanju. Teško izvlačim išta konkretno iz sjećanja, kao da je sve propalo u mrak procijepa između podnih dasaka, ali znam da sam voljela tu knjigu jer mi je uputila poruku da je biti mlada djevojka kompleksna i važna stvar. Ono, ipak, što jako dobro pamtim i što nikad nije izblijedjelo jest stranica sa savjetima kako se ponašati tijekom silovanja. I ovdje moram parafrazirati jer je od tada prošlo (nevjerojatnih) tridesetak godina, ali sjećam se da je pisalo nešto o tome da je, ako dođe do čina silovanja, najbolje pokušati opustiti tijelo što je više moguće, jer će tako ozljede biti manje, i ne antagonizirati silovatelja verbalno ili fizički kako ne bi uslijedile daljnje i dodatne ozljede. Navedene su bile i upute o tome da se ne treba tuširati kako materijalni dokazi ne bi bili uništeni, a onda i nešto o tome kako prijaviti silovanje.
To nije bio priručnik za samoobranu. Nije pisalo kako se ponašati u slučaju terorističkog napada, potresa, pljačke banke ili rušenja aviona. Jer silovanje je dovoljno moguće iskustvo u životu mladih žena da ih, uz različite druge savjete, treba oboružati i strategijama kako sačuvati živu glavu ako do silovanja dođe.
Prije nekoliko godina jedna se moja prijateljica zatekla poslom na stranom tlu. Na izlasku iz garaže zabila se u auto ispred njenog. Oštećena stranka ukazala se iz svog vozila u liku privlačnog, šarmantnog mladog muškarca (kunem se da je priča istinita ). Budući da ni moja prijateljica nije netko tko se stapa s tapetama, odmah je tu frcnula nekakva iskrica i, riječ po riječ, razmijeniše oni brojeve telefona te se dogovoriše da se sretnu kad ju put ponovno nanese na isto inozemno tlo. I kad su se ponovno susreli, to dvoje odraslih, slobodnih, zrelih ljudi, pojeli večeru, popili piće, prošetali ulicama stranoga grada, on joj ponudi da odu u njegov stan, zbog čega su se, ruku na srce, i našli, više nego zbog večere. Sto se stvari moglo dogoditi kao sljedeći korak. (Da ne ulazim previše u tuđu intimu, sve što se dogodilo bilo je dobro.) Ali ni jedna varijanta ovog scenarija, ni naknadnih razgovora s prijateljicama, ne može proći bez dileme koja se i pred njom ustobočila – je li ludo, neodgovorno i neoprezno otići u stan s nepoznatim muškarcem, u nepoznatoj zemlji, kasno noću? Što ako se iz tog stana ne vrati? A ako odluči otići, barem će jednu pouzdanu osobu o tome obavijestiti. Jer dok on, kao što je neprocjenjivo pronicljivo rekla Margaret Atwood, možda strepi da će ga ona ismijati, ona strepi da će ju on ubiti.
To nam je normala. Ta šokantna činjenica ove civilizacije je normala. To je ono što nas nauče da skeniramo, da ne idemo same noću, da nosimo ključeve među prstima, da ne stopiramo, da pazimo da nam netko ne ubaci nešto u piće. Normala je, za sve nas koje, nažalost, nismo lezbe, da su nam oni koji nas privlače, koje želimo zavesti, s kojima želimo spavati, s kojima želimo dijeliti život, istovremeno i cilj i prijetnja.
Ipak, kad nas upozoravaju, kad nam ulijevaju u glavu upozorenja, kad nam daruju knjige sa savjetima, uglavnom nam govore o onima koji sačekuju u mračnim ulicama i parkovima, provaljuju u stanove, ili koriste neku priliku na prevaru.
Srećom, ne dogodi se svakoj ženi takvo silovanje. Većina ih, vjerojatno, preživi i mnoge pijane noći i ‘riskantna’ ponašanja bez traumatičnog iskustva. Iako, znate što, živjeti s tom mogućnošću je već priličan teret.
Ali ono što nas nitko ne uči, a zadnjih nekoliko godina u svijetu i zadnjih nekoliko mjeseci na Balkanu pokazuje da bi i o tome trebalo postojati poglavlje u leksikonu, jest to da su varijacije na temu seksualnog iskorištavanja, u dijapazonu od pipkanja do silovanja i ucjena sto vrsta, nebrojene, sofisticirane i neraspletivno utkane u patrijarhalnu kulturu, a koje je Balkan posebno ponosni predstavnik. Da se u toj kulturi s tijelima djevojčica, djevojaka i žena pregovara u učionicama, na fakultetima, u uredima, u vojsci, na sudu, u bolnicama, u kazalištima, u supermarketima, u tvornicama, u sweatshopovima, u izbjegličkim kampovima. Da treba posegnuti daleko u prošlost i duboko u naizgled bezazelnu svakodnevicu kako bismo ju razmontirale. I da je to posao koji je na nama.
U nastavku donosimo još zanimljivih kolumna Tene Štivičić: