Margaret Bourke-White – prva američka ratna fotoreporterka

Piše: Martina Lovaković

Margaret Bourke-White poznata je kao prva američka ratna fotoreporterka. Živjela je životom o kojem većina može samo sanjati. Njezin život nadahnulo je mnoge te je s godinama postala uzor i motivacija ženama diljem svijeta. Kao prava istražiteljica u svoju je profesiju unijela element uzbuđenja i avanture. Bila je – ​​prva fotografkinja industrije, prva žena fotografkinja LIFE-a, prva žena američka ratna fotoreporterka i prva žena koja je svoj fotoaparat odvela u borbena područja te je time kasnije postala uzor budućim generacijama profesionalnih fotografkinja.

Neustrašiva djevojčica

Margaret Bourke-White rođena je 14. lipnja 1904. godine u Bronxu u New Yorku kao drugo od troje djece, od oca Josepha i majke Minnie Bourke-White. Njezin otac bio je Židov, ali supružnici Bourke-White odlučili su odgajati djecu u majčinoj kršćanskoj vjeri. Bila je to odluka koja će kasnije imati dubok utjecaj na Margaretin život. Naime, tijekom cijelog života borila sa svojim “tajnim” židovskim naslijeđem.

Margaret i njezinu braću i sestre odgojila je majka čiji je odgoj bio strog. Zahtijevala je od svoje djece visoke standarde ponašanja i obrazovnih postignuća.

Međutim, otac je imao dublji utjecaj na Margaretino djetinjstvo. Joseph, inženjer i izumitelj koji je bio odgovoran za razvoj rotacijskog tiska, uveo je Margaret u svijet strojeva i podijelio s njom svoju ljubav prema kameri. Dopuštao joj je da mu pomogne razvijati obiteljske slike. Nekoliko godina kasnije, Margaret Bourke-White predstavila je svoju prvu profesionalnu seriju fotografija industrijskih strojeva.

Otac je cijenio neovisnost kojoj je težila od malih nogu, a čim je mogla, na žalost majke, otišla je od kuće. Komentirajući svoju želju za lutanjem, sama umjetnica iznijela je sljedeću anegdotu: “U mom slučaju bježanje je započelo još kada sam bila malena djevojčica – obično sam uspjela pobjeći blok ili dva prije nego što me majka sustigla. Upravo zbog toga počela me odijevati u svjetlocrveni džemper s natpisom ušivenim na poleđini: “Zovem se Margaret Bourke-White. Živim u aveniji North Mountain 210… Molim vas, vratite me kući.” To je toliko zabavljalo prolaznike da sam prestala bježati, ali nikada nisam izgubila želju za putovanjima”.

Obrazovanje i prvi posao

Godine 1921. Margaret Bourke-White krenula je na studij Sveučilišta Columbia gdje je željela studirala biologiju. Međutim, nedugo nakon toga obitelj je zadesila tragedija. Njezin otac doživio je ozbiljan moždani udar i preminuo za manje od godinu dana.

Shrvana gubitkom oca i sa željom da uspomena na njega i dalje živi, počela se baviti fotografijom i upisala tečaj u školi Clarence H. White. Poznati umjetnik White koji nije bio ni u kakvoj rodbinskoj vezi s Margaret, naučio ju je temeljima fotografije. Majka ju je također podržala kupivši joj prvi fotoaparat.

Kamera joj je ubrzo osigurala i redoviti izvor prihoda. Pokazala je da ima poduzetničkog duha te je postala honorarni savjetnik za fotografiju. Također, započela je posao fotografiranja i prodaje razglednica kampa posjetiteljima i u lokalnoj suvenirnici.

No, bez obzira na sve i dalje se borila skupiti novac za školarinu. U pomoć joj je priskočila dobrotvorna organizacija Mungers, odnosno skupina braće i sestara koji su podržavali školovanje perspektivnih studenata. Uz njihovu podršku prebacila se na Sveučilište u Michiganu kako bi studirala herpetologiju, dio zoologije koja se bavi proučavanjem gmazova.

Među studentima je postala poznata kao djevojka koja je u svojoj studentskoj sobi držala zmiju za kućnog ljubimca. Unatoč smjeru na fakultetu, nastavila je njegovati ljubav prema fotografiji, radeći, primjerice, na školskom ljetopisu.

Krah braka

Dok je studirala u Michiganu, Margaret Bourke-White počela je izlaziti sa studentom inženjerstva Everettom Chapmanom. Vjenčali su se 13. lipnja 1924. godine, ali brak je od početka bio problematičan – i to ne samo zbog snažnog sukoba osobnosti s njezinom novom svekrvom.

Bila je prisiljena napustiti školu i preseliti se u Purdue, u državi Indiana radi Chapmanova posla, a kad je u prosincu te godine saznala da je trudna, par je zajednički odlučio da će pobaciti. No, spomenuta odluka utjecala je na njezin brak koji je tada i završio.

Nakon preseljenja u Cleveland, 1925. godine, počela je pohađati večernje satove u Case Western Reserveu. Sada se kao samostalna žena (iako će proći nekoliko godina prije nego što je razvod bio finaliziran) preselila u New York i upisala sveučilište Cornell gdje je 1927. godine nakon brojnih nedaća diplomirala biologiju.

Njezina profesionalna fotografska karijera započela je ozbiljno 1927. godine kada je otputovala u New York i upoznala arhitekta Benjamina Moskowitza. Svidio mu se njezin portfolio i ohrabrio ju je da se nastavi baviti fotografijom arhitekture. To je i učinila, ali tek nakon što se preselila u Cleveland kako bi bila bliže svojoj obitelji.

Kako se razvijala njezina fotografija arhitekture, tako se razvijao i njezin smisao za modu. Skrenula je pozornost na slikanje po gradu noseći haljine čije su boje odgovarale njenim baršunastim pokrivalima za kamere.

Strast prema fotografiranju industrije

Kako je njezina ljubav prema fotografiji rasla, tako je shvatila da ne želi stati na fotografiranju zgrada. Smatrala je da to nije njezin konačni cilj te da on leži u fotografiranju industrije.

U to vrijeme izjavila je kako nije znala hoće li takve fotografije uspjeti prodati te da nije bila svjesna da radi nešto novo. Želja za takvom vrsto fotografiranja bila je toliko jaka da se morala okušati u fotografiranju industrije, a jedan dio sigurno je bio i utjecaj njezina voljenog oca.

Prvu slavu stekla je fotografijama Cleveland Terminal Tower te kasnije fotografijama Otis Steela. Usko surađujući s industrijom kojom dominiraju muškarci, susrela s otporom vlasnika tvornica kojoj joj nisu htjeli dopustiti da slobodno šeće njihovim postrojenjima.

Osnivanje fotografskog studija

Prvi veliki pomak prema njezinoj izdavačkoj karijeri dogodio se kad je Henry Luce spazio njezine slike Otis Steela. Odlučio se sastati s njom u svibnju 1929. godine.

Zadivljen njezinim radom, ponudio joj je posao fotografiranja za časopis pod nazivom Fortune koji je uskoro trebao ugledati svjetlo dana.

Time je Margaret Bourke-White postala prva fotografkinja koja je dobila priznanje za svoj rad navođenjem imena i prezimena, a fotografirala je i glavni članak u prvom izdanju Fortunea.

Došavši u New York City tijekom zime 1929. godine kako bi fotografirala zgradu Chrysler, odlučila je i trajno se preseliti u grad i u spomenutoj zgradi osnovala studio.

Priznata u javnosti

Zahvaljujući fotografijama koje je odradila za časopis, Bourke-White postala je poznata široj javnosti koja je njima bila fascinirana. Cijela se predala fotografiranju, a postoje njezine fotografije zabilježene dok je radila.

Kako bi “uhvatila” dobru fotografiju nije se libila izvesti razne vratolomije pa je tako znala stajati na krovu Clevelanda s fotoaparatom i stativom, na različitim izbočinama fotografirajući s obje ruke na kameri. Jednom prilikom priznala je da više voli fotografirati industrijske teme od ljudi jer smatra da mogu više dočarati vrijeme u kojem je živjela.

Njezin uspjeh ležao je u njezinoj sposobnosti da samu sebe uvijek tjera učiniti nešto novo. Kako bi odradila zadatak iz fotografiranja industrija u Njemačkoj u lipnju 1930. godine, dobila je dopuštenje za ulazak u Rusiju kako bi fotografirala moskovske tvornice.

Ta 1931. godine bila je pomak u njezinoj karijeri. Odlučila je usredotočiti se manje na strojeve, a više na ljude koji rade sa strojevima. Njezine fotografije zemlje također su se pojavile u dva kratka putopisna filma o Rusiji.

Kao rezultat interesa fotografiranja ljudi i rada u Rusiji, Bourke-White se odlučila usredotočiti na fotografije socijalne tematike te je pristala raditi na projektu knjige s dramaturgom Erskineom Caldwellom. Putujući diljem zemlje fotografirali su nedaće ruralnih Amerikanaca na jugu pogođenom depresijom.

Rad u LIFEu

Godine 1936. Henry Luce joj je ponovo pomogao da ode korak dalje u svojoj fotografskoj karijeri. Naime, angažirao ju je da radi za njegov novoosnovani magazin koji se sastojao od fotografija pod nazivom LIFE. Njezin zadatak bio je fotografiranje brana koje se grade u slivu rijeke Columbia u sklopu programa izgradnje predsjednika Roosevelta. Projekt je postigao veliki uspjeh i postao glavna priča za prvo izdanje LIFE-a. Margaret je time postala prva žena fotografkinja časopisa te prva osoba koja je definirala što znači biti foto esejist.

Uz rad za LIFE, nastavila je surađivati ​​s Caldwellom s kojim je redovito putovala na projekte. Godine 1937. zajedno su objavili knjigu o južnim državama pod nazivom You Have Seen Their Faces, a nakon toga još dvije knjige, North of the Danube 1939. godine i Say, is this the U.S.A 1941. godine.

Radeći na projektima i knjigama, par se zaljubio iako je Caldwell bio u braku. Živjeli su zajedno u tajnosti dok se on na kraju nije razveo od supruge. Vjenčali su se 27. veljače 1939. godine i nakon toga pokušali dobiti dijete, ali bez uspjeha.

Godine 1940. nakratko je napustila LIFE kako bi radila za novi časopis pod nazivom PM. No, tamo se zadržala samo četiri mjeseca, nakon čega se ponovo vratila u LIFE.

Ratna fotoreporterka Drugog svjetskog rata

Tada je započela s praćenjem Drugog svjetskog rata, čime je postala prvi američki ratni fotograf LIFE-a. Jedan od njezinih ranijih zadataka odveo ju je u Rusiju što je 1942. godine rezultiralo objavom knjige o njezinim iskustvima pod naslovom Shooting the Russian War.

Također je fotografirala britansku zračnu flotu te flotu aviona Flying Fortresses dok se pripremala za svoju prvu misiju. Imala je tu čast imenovati avion kojem je dala naziv Flying Flitgun.

Njezina putovanja u inozemstvo uskoro su se odrazila na njezin brak i u studenom 1942. godine Caldwell je podnio zahtjev za razvod.

Kako bi se što manje razmišljala o svom privatnom životu, okrenula se poslu. Dobila je dopuštenje da se pridruži borbenoj misiji u sjevernoj Africi, ali u prosincu 1942. godine, brod kojim je putovala bio je torpediran. Njezina hrabrost bila je nagrađena u javnosti u kojoj su se samo nizale pohvale.

Smatralo se da je za film Alfreda Hitchcocka iz 1944. godine, Lifeboat, u kojem je Tallulah Bankhead glumila novinarku koja spašava šminku i kaput od nerca nakon udara torpeda, nadahnut upravo Margaretinom pustolovinom.

Nakon što je stigla u Afriku, snimila je naslovnu priču March 1, 1943 LIFE pod naslovom Life’s Bourke-White Goes Bombing – First woman to accompany U.S. Air Force on combat mission photographs attacks on Tunis.

Također objavila je još dvije knjige u kojima je pisala o ratu – They Called It “Purple Heart Valley” 1944. godine i Dear Fatherland, Rest Quietly 1945. godine.

Rad nakon rata

U poslijeratnim godinama, njezina neustrašivost pružila joj je novu priliku što će kasnije pokazati prekretnicom u povijesti 20. stoljeća.

Prvo je 1946. godine dobila priliku fotografirati Mohandasa Gandhija, a kasnije je na svom putovanju 1947. godine objavila knjigu pod naslovom Halfway to Freedom.

Godine 1948. intervjuirala je Gandhija nekoliko sati prije nego što je ubijen. Dvije godine kasnije otputovala je u Južnu Afriku kako bi za LIFE zabilježila strahote rasne segregacije apartheida.

Posljednja desetljeća njezina života bila su prepuna kontroverzi. Optuživana je za komunističke simpatije zbog dugogodišnjeg interesa za Rusiju, a cijeli slušaj pratio je FBI od 1940. godine. Iako ništa nije službeno dokazano, ostala je time potresena. Želeći odgovoriti na nepravdu, otputovala je u Koreju 1952. godine kako bi fotografirala ljude za koje je smatrala da ih je svijet zaboravio i zanemario.

Parkinsonova bolest

Posljednjih 20 godina života duboko su utjecala na njezinu dijagnozu Parkinsonove bolesti koja joj je dijagnosticirana 1954. godine. Iako je još neko vrijeme mogla raditi, čak je i 1963. godine objavila i svoju autobiografiju Portrait of Myself, godine 1969. morala je napustiti posao.

Preminula je u Connecticutu, u Stamford Hospital 27. kolovoza 1971. godine u dobi od 67 godina.

Netom prije smrti izjavila je: “Ne bih željela promijeniti niti jedan dio svog života, čak i da imam priliku, jer to je život koji sam željela. Mislim da sam imala sreće u životu, a čak su i moja dva raskinuta braka i bolest bila važna za moj vlastiti rast i razvoj”.

Ostavština

Naslijeđe Margaret Bourke-White ostavilo je duboki trag u svijetu umjetničke fotografije, dokumentarca i fotoreportaže.

Njezine fotografije čuvaju se u mnogim vodećim muzejima, a zbirka njezinih djela izložena je u Library of Congress.

Godine 1933. stvorila je fotomural za NBC u njegovom sjedištu u Rockefeller Centeru koji je uništen 1950. godine. Kada su 2014. obnovljene Rotunda i Grand Staircase, njezin fotomural stvoren je na digitalnom zidu od 360 stupnjeva te sada stoji kao središnji dio NBC Studio Toura.

Foto: Kristine / Flickr