Film Tar u borbi za Oscara – Cate Blanchett ostvarila je ulogu života

Film Tar jedan je od glavnih favorita za Oscara 2023., a briljantnu ulogu ostvarila je glumica Cate Blanchett. Kako je to biti Lydia Tar u svijetu hodača po jajima u osvrtu Ivane Perić.

Teško je u današnjem svijetu ne hodati po jajima i biti politički nekorektan, kao da se stari dobri običaj izgovaranja opore istine izgubio iz medija i lokalnih čekaonica uslijed pandemije političke ispravnosti.

Nije politička korektnost ništa loše no krajnji sam nepogovornik njezine prisutnosti svugdje i svagdje, gdje treba i gdje ne treba. Ljudi su danas pogotovo u SAD-u hodači po jajima sve ne bi li se slučajno netko našao uvrijeđen.

I dio je to radnje besprijekorno politički nekorektnog filma Tar. Beskrajno svježeg, inovativnog i zapravo ‘ladno starinskog u svojoj oporoj istinitosti.

Glavna junakinja krajnje je politički nekorektna slavna dirigentica koja je osvojila sve što se dalo u svijetu umjetnosti, ali i showbiza. Ona je osvojila i Grammyja i Tonyja i Oscara , mada znamo da su danas te nagrade ugrožene stalnim stavom prisilne političke korektnosti.

Nekad si znao na čemu si, ljudima se govorila istina bez da su ih žestoko vrijeđali da se razumijemo. Ljudi nikad nisu bili šećerlama, ipak su iz zvijeri iznikli. Istina je da ne treba crnce nazivati nigerima, da ne treba punije ljude nazivati kitovima, da budemo lakonski doslovni, no ako ta netrebatost prijeđe u neki novi nivo apsolutne tuposti i zadane forme te bolesne pažljivosti, ne slažem se s njom niti malo. Dva su pola te zadane forme u kojima su i uvreda, ali i bolesna pažljivost jednako loši.

Lydia Tar u maestralnoj, klasičnoj a opet neklasičnoj oskarovskoj izvedbi divne Cate Blanchett vrlo je prihvatljiva u visokim umjetničkim krugovima, ona je gay, ona ima posvojeno dijete sa svojom životnom suputnicom, ona je navudrena na kritičko promišljanje, beskrajno je duhovita, ali i premazana svim mastima, kako se u narodu kaže.

Ona je stanovnica svijeta, a odabrala je Berlin kao svoju rezidenciju, glazbenu kuću gdje je nekad stolovao slavni Von Karajan. I negdje u svoj toj blještavosti svemoguće Lydije gdje je ona brand i ime kojeg se gotovo bojite počinje njezino lagano proklizavanje u svijetu u kojem su nizbrdice pogotovo skliske.

Ona je premazana i nimalo janje, čak nije niti vuk u janjećoj koži, ona jest vuk, bez uvijanja. Ima svoje mlade miljenice u orkestru kojih se rješava nakon što joj posluže, ima svoju asistenticu koju zapravo ne doživljava no iskorištava i ima svoju suprugu isto članicu orkestra koja joj je usputna kao i kofer kojeg stalno vucara za sobom.

Jedina svijetla točka u toj vučjoj izvedbi njezina je malodobna kćer i mislimo nade ima za svemoguću Tar. Ona odbljeske svoje ljudskosti otkriva ne u maestralnim sekvencama dirigiranja gdje je ona poput onog Nietzscheovog natčovjeka, no u slučajnim scenama (vrlo uspjelim) gdje je ona slučajna svjedokinja umiranja jedne zlostavljane žene, susjede.

Njezin pad desit će se krašekspresno u gomili seksualnih konotacija naspram jedne njezine bivše pulenice koja se ubila i nekoliko namještenih viralnih uradaka gdje se pokazuje njezina silna politička nekorektnost u odnošenju prema mladom studentu.

Zapravo je rasprava koju je Tar imala s mladim studentom u neku ruku i naličje cijelog filma, ali i svijeta u kojem živimo. Student će prezirati Bacha jer je mizogin i otac dvadesetero djece, dakle raskalašen, a prosto će se oglušiti na njegovu veličanstvenu glazbenu ostavštinu.

Nije li to naličje svakidašnjice gdje su se pomjerile vrijednosti, gdje je sve u formi a ne u izvedbi i sadržaju. Takav svijet ne želimo niti ga činimo, bar neki, rijetki.

U jednom divnom trenutku, studija veličanstvenosti jedne silne žene vuka, postaje njezino tonuće, ona se poput blještavog Titanika lomi i tone, dijelovi filma u kojima ju ganja njezina ne tako besprijekorna savjest gotovo su hororični opet u službi zvukova ovaj put kao upozoravajućeg mitski strašnog efekta.

Ovaj film morat ćete osluškivati, jer nudi u podtekstu puno više nego što se čini, ovaj film morat ćete pažljivo iščitavati jer daje mnogo više od besprijekornog briljantnog scenarija, on daje uvid ono što smo postali kao društvo.

Kada su indicije dovoljne za propast jednog blještavog ljudskog Titanika, upitnog no sigurno ne i krajnje zlokobnog, dovoljno da se zapitamo gdje vodi svijet upitne moralnosti.

Na kraju će Tarova skroz popizditi u jednoj od najluđih filmskih sekvenci prohujale godine te će pobjeći od rulje i svjetine koja želi njezinu krv. Kamenovati jedan sjajni potonuli Titanik, nije li to gotovo potpuno opravdano, no nije li to i možda potpuno bespotrebno, potpuno bespredmetno.

Potonuo je, pustimo da hrđa, ne držimo bukvice niti upirimo prstom u negdašnju velebnost i nadmenost istog. Tarova kao ljudska hrđa, no znamo da je ona puno više od toga, da se ispod hrđe krije jedna ljudska briljantnost i svojeglavost, kalkulantnost no i ranjivost, jedna je od najuspjelije oslikanih filmskih padova u zadnjih desetak godina filmske opstojencije.

Ona kao osoba koja iz postmoderne idile velikog berlinskog stana postaje persona non grata i jedno grata u zemlji petog svijeta, može živjeti jedino u toj prokletoj glazbi. Glazba će ju izliječiti ako je liječenje ljudske hrđe moguće. Ona će ju ponovno spojiti a nadajmo se da se pukotina neće vidjeti, ali ostati dovoljno impozantna u njezinoj srži da joj ne dopusti iste pogreške. Iako sumnjam, takvi briljantni egocentrici podatno su tlo za mnoge repetitivne pogreške.

Režiser filma Tar, Todd Field, čovjek je kojem je ovo treći izrežirani filmu u karijeri. Snimio je u ranim 2000-ima dvije uspjele drame Djeca raja i U zamci. Šteta što malo režira jer je odličan.

Film je zasluženo nominiran među filmskom hrđom poput Top Gana ili Avatara za Oscara pa vam se čini da ta tri filma nikako ne mogu nikad i nigdje biti u istim kategorijama.

Nominiran je i bravurozni scenarij koje je isti taj Field složio, a na kraju svega mi znamo da je Oscar nebitan. U prosedeu jedne ostavštine ostaju pobjednici, a Tar to lako neće biti jer je preeksplicitan i prežestok za današnju politički korektnu sredinu u kojoj živimo.

Autor: Ivana Perić, Foto: Editus