Nagrada je ohrabrenje, ali i odgovornost

Razgovarala: Ana Gruden
Fotografije: Fotostudio Vanja, Karlovac

Ravnateljica Doma za odgoj djece i mladeži Karlovac, Martina Brajdić Manojlović govori o aktivnostima koje provodi Dom kako bi se destigmatizirala djeca iz sustava socijalne skrbi, ali i o godišnjoj Nagradi za promicanje prava djece koja joj je netom uručena od resornog ministarstva

Diplomirala na tadašnjem fakultetu za defektologiju (u međuvremenu je promijenio naziv u Edukacijsko-rehabilitacijski) studij Socijalne pedagogije. Nakon toga je, posljedično ali i poslovnim odabirima, upisivala i završavala razne dodatne edukacije.
Karijeru je započela na Općinskom sudu u Karlovcu kao stručna suradnica sucu za mladež, a nakon pet godina rada u pravosuđu prešla je u sustav socijalne skrbi, točnije u Centar za socijalnu skrb Karlovac na Odjel za brak u obitelj. Nakon punih deset godina rada u Centru, prof. Brajdić Manojlović 2017. godine postaje ravnateljica Doma za odgoj djece i mladeži Karlovac. Njezin je rad u Domu obilježen raznim aktivnostima koje Dom provodi, a sve u svrhu destigmatizacije djece iz sustava socijalne skrbi, što je rezultiralo Nagradom za promicanje prava djece koju je u petak 20. studenog, primila od resornog ministarstva.

Dom u Karlovcu prima dvije vrste štićenika. Pojasnite nam, kako to izgleda.

Mi pružamo nekoliko vrsta usluga od kojih je svakako najopsežnija usluga smještaja djece. U istom trenutku, u smještaju, možemo imati najviše 20 korisnika, s obzirom na uvjete, stručne spreme, prostor i sl. To je naš kapacitet. Druga usluga koja se tiče pružanja neposredne skrbi jest usluga poludnevnog boravka. Tu imamo više korisnika, na godišnjoj razini i preko 70.

No, stručni tim naše ustanove pruža stručnu pomoć i roditeljima naše djece kao i drugim obiteljima koje su detektirane u sustavu socijalne skrbi, odnosno centara za socijalnu skrb. Tu pružamo usluge savjetovanja i pomaganja.

Djeca koja su smještena u Domu uglavnom dolaze iz deficitarnih obiteljskih struktura i to nisu nužno djeca koja nemaju roditelje (takvih je manji broj), već su to djeca kod kojih su prepoznati rizici u ponašanju, već s dijagnosticiranim problemima i ona dolaze k nama prema rješenjima centara sa socijalnu skrb. To su djeca čiji roditelji nisu ostvarili adekvatnu roditeljsku skrb pa su po putu razvila dijagnoze poremećaja ponašanja i upućena su k nama na skrb. S druge strane imamo djecu koja dolaze na uslugu boravka kako se to voli reći “na učenje”. No, to nije samo učenje i pisanje zadaće već se s njima radi i na ostalim razvojnim vještinama koje inače obuhvaća segment odgoja. Ta djeca žive u svojim obiteljima, a k nama dolaze povremeno. Te dvije skupine djece su potpuno odvojene, a s obzirom na to da smo mješoviti dom, odvajamo i djevojčice i dječake, a čak i odgajatelji imaju svoje skupine i ne miješaju se među skupinama.

Kakvo je vaše iskustvo s djecom koja dolaze na boravak. Oni dolaze jer moraju, po nalogu Centra za socijalnu skrb. No, kako se ona prilagođavaju i dođe li trenutak, kod svakog djeteta, da prihvati dolazak k vama i s veseljem sudjeluje u radu?

Djeca koja dolaze k nama na boravak su djeca koja su prepoznata od strane sustava za socijalnu skrb i poslana su k nama nakon upravnog postupka. Što znači da gotovo uvijek dolaze nerado odnosno, ne svojom voljom tako da se radi o nedobrovoljnim klijentima Tako da najprije s njima moramo proći proces razumijevanja zbog čega su došli k nama. Nakon toga se gradi odnos i tek tada započinjemo s njima rad koji ima smisla i koji daje rezultate. S vremenom se to pretvori u jednu uspješnu priču i mogu reći, sa zadovoljstvom, da imamo više dobrih iskustava nego onih loših čiji razvoj nije doživio uspjeh. Djeca kad dođu k nama prolaze adaptacijski period i u tom periodu pokazuju isključivo i samo otpor i nerazumijevanje. Tu onda dolazi do izražaja umijeće odgojnog osoblja, strukture i načina rada u ustanovi. Potrebno je s djetetom stvoriti dobar odnos koji onda čini polazište za to da dijete postane responzivno na tretman. Uspjesi naravno ovise i o kontekstu iz kojeg djeca dolaze kao i prepoznatim mogućnostima za svako dijete ponaosob.

Pokrenuli ste u Domu i razne vrijedne akcije i projekte.

Napravili smo u tom smislu neke presedane koji se tiče sustava socijalne skrbi općenito a koji su se događali i prije mog dolaska u Dom. Radi se prvenstveno o “Igrama prijateljstva” odnosno sportskim susretima domova za odgoj. Godine 2018. organizirali smo Igre kod nas u Domu u Karlovcu gdje su se djeca tri dana igrala i družila, obilazila grad i nadmetala u fair playu. To je jako važno za djecu jer se oni na takav način predstavljaju kroz svoj potencijal, a ne kroz problem. Nažalost, vrlo često se djecu iz domova za odgoj (koji se pogrdno nazivaju “popravni domovi”) stigmatizira.

Zatim, svake godine imamo i “Dan obitelji” odnosno obilježavanje rođendana našeg Doma. Tada ugostimo 200-tinjak ljudi u našem dvorištu. To su uglavnom roditelji naše djece, policijski službenici, odgajatelji odnosno svi ljudi koji su uključeni u proces tretmana djece. I to je prilika, opet, da djeca uz prigodni program, prezentiraju svoje uspjehe. Također, imamo i “Likovnu koloniju” kada u Domu ugošćujemo renomirane likovne umjetnike koji dva dana rade s našom djecom i kako bi ona, kroz umjetnost, dobila jedan drugi pogled na stvarnost. Na taj način se postiže veća socijalna uključenost djece što opet ide u prilog destigmatizacije djece iz domova, koja su često etiketirana kao teška i nepoželjna.

Održavamo i “Kreativne susrete”, prošle godine je bila 10. jubilarna takva manifestacija. Došla su nam djeca iz drugih domova u Hrvatskoj i svi smo zajedno sudjelovali u radionicama izrade raznih vrsta ukrasa s temom Božića kao i nekih dodatnih radionica. Te sve akcije su nam jako važne jer kroz njih djeca nalaze svoje uloge i daju svoje doprinose te se na taj način se osjećaju korisno i prihvaćeno. Sve to su male stvari, ali u konačnici velike jer na njima počivaju sva načela destigmatizacije djece iz domova za odgoj. Unatrag godinu dana smo ušli u još jedan projekt i to sa zakladom “Vaša pošta” koju je osnovala Senka Klarić. Intencija te zaklade je da pomaže djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi na način da im se po izlasku iz sustava socijalne skrbi, uplaćuje polica osiguranja dostupna u mjesečnim ratama kao financijski oslonac za novi životni početak. Međutim, do prošle godine u taj projekt nisu bila uključena djeca iz domova za odgoj. No, na našu inicijativu 2019. godine gospođa Klarić nas je posjetila i prihvatila prijedlog skenirati našu ustanovu i sve što ovdje radimo. Ona se toliko oduševila našom djecom da je dvoje naše djece vrlo brzo ušlo u program i dobilo police osiguranja iz zaklade u iznosu od šest tisuća eura. To je jako važno jer će od sada u fond Zaklade biti uključeni i ostali domovi za odgoj.

Koliko je teško raditi u takvoj ustanovi? Priče kojima ste okruženi svesti na posao i ograničiti na radno vrijeme?

Teško je, treba zato trijezne glave ulaziti u taj posao. Ako se ne poznajete dovoljno, nećete učiniti dobro niti sebi niti drugima. Zbog toga žene, koje obnašaju upravljačke funkcije na mjestima unutar sustava socijalne skrbi, mogu biti suočene i s jednim hendikepom. Mislim pri tome na onaj dio o razlikama između funkcioniranja ženskog i muškog mozga i dijela koji se odnosni na empatiju. Koliko god su te ženske vještine općenito dobrodošle u pomagačkoj profesiji, toliko mogu biti izazov ženi koja je na rukovodećoj poziciji. Imate odgovornost za cjelinu u kojoj svaki njezin dio mora imati svrhu i smisao i biti zadovoljan svojim doprinosom da bi cjelina funkcionirala. Tu je teško postići balans između svačijih potreba koje su neki puta i suprotstavljene, a posebno potrebe djece koji ulaze u različite vrste sukoba i odluke koje se u tom kontekstu donose, moraju biti lišene tih emocionalnih obrazaca na koje smo mi žene teško otporne.

Te priče ne možete ne doživjeti jer morate s djecom izgraditi odnos. Da bi taj odnos bio dobar i kvalitetan, vi morate biti autentični. Što znači da ne smijete skrivati emocije, ali morate jako dobro znati kako ćete ih manifestirati i pred njima prezentirati, kako djeca ne bi dobila pogrešnu informaciju. Neke vas priče sigurno dotaknu više od drugih, to je neosporno. Međutim, to ne smijete pokazivati jer morate zastupati dosljednost i sami sebi postavljati osobne granice te biti pravedni i pravovremeno i iskreno komunicirati, ali prije svega aktivno slušati. I u tom dijelu vidim kako samu sebe spasiti od profesionalnog sagorijevanja i toga da me tuđe priče ne utope u očaj. A teških i loših priča ima, jer djeca dolaze iz uvjeta koje si ne možete ni zamisliti. Oni razvijaju takve obrambene mehanizme da su njihova ponašanja ponekad sablažnjiva, to je naša realnost. To je nešto s čime oni dolaze, ali resursi s kojima odlaze od nas je nešto sasvim drugo. I to je ono što nas pokreće i motivira.

Sve ovo što radite prepoznato je u javnosti. Od resornog ministarstva ste primili Nagradu za promicanje prava djeteta.

Potpuno neočekivano. Natječaj za Nagradu raspisuje Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, a njezina specifičnost je to da ne možete sami sebe prijaviti. Morate dakle prihvatiti kandidaturu koju vam ponudi neka fizička ili pravne osoba. Ja sam tu kandidaturu, koja mi je došla, prihvatila jer me razoružala i raznježila. I u roku od 15 dana se našla u situaciji da tu nagradu i preuzmem. Još uvijek sam nesvjesna toga da sam je primila. To je velika stvar za naš Dom i za djecu o kojoj brinemo. Ujedno i ohrabrenje svima nama koji ovdje radimo, ali i drugima koji to isto rade u drugim domovima. Znači da nas se vidjelo i čulo i da smo bili dovoljno glasni i uporni. To je, rekla bih, kruna jednog zasluženog i predanog rada sviju nas. To mi je do sada najveće profesionalno postignuće, ali i svakom djelatniku našeg Doma. Radi se o lancu kolektivne odgovornosti. Ne bih ja sve to uspjela da mi, kao kolektiv, ne gledamo u istom smjeru i ne zastupamo iste vrijednosti. Ta nagrada nam je i odgovornost da u budućnosti nastavimo u istom smjeru.