Nora

Možemo se rastati, naravno, žene zarađuju i, naravno, nisu više samo lutke koje iz ruku očeva društvo predaje u ruke muževa. Ali ideja da žena ode i ostavi djecu, iz bilo kojeg razloga, i dalje je gotovo jednako nezamisliva danas kao i u Ibsenovo vrijeme, ako čak i ideja da ostavi djevojačko prezime može biti sporna.

Prije nekog vremena zagledala sam se u Zagrebu u finale Plesa sa zvijezdama. Nikad prije nisam gledala tu emisiju pa me zateklo koliko sam se brzo primila i kako mi je prijala.

Moja mama me gleda kao da sam pala s Marsa kad joj kažem, pa ovo je baš dobro. ‘Pa dobar dan’, kao da kaže.

Jedna od finalistica se između prethodne epizode i finala udala. Nakon njenog nastupa, žiri joj čestita, redom koristeći izraz: Čestitam na promjeni prezimena. I okej, to je kao neki način da se kaže ista stvar, ali kao da zvuči malo insajderski, kao, otkrit ćemo ljudima, ali nećemo raditi od toga big deal jer smo ovdje zbog jedne druge stvari koja je isto big deal, i to je sve jasno, te lingvističke nijanse.

Pa ipak je zanimljivo da se kao zamjenska sintagma koristi čestitka na promjeni prezimena. Kao da se to podrazumijeva. Kao da druge nema. Kao da je to vanjski znak kojim se objavljuje taj specifični ženski uspjeh. Kao da udati se i promijeniti vlastito prezime koje nosiš od rođenja nije suludo anakrona ideja.

‘Ne razumijem zašto ima drugo prezime kad je udata za g. Browna’, kaže nekoliko dana kasnije, u Glasgowu, jedna mama na dječjem rođendanu o učiteljici moje kćeri koja je u braku s učiteljem iz škole njene kćeri.

‘Pa… zadržala je djevojačko prezime’, kažem ja, kao portparol žena koje su zadržale svoje prezime.

‘Ali zašto?’

‘…’

‘U braku su, zašto nemaju isto prezime?’

‘Misliš zašto on nije uzeo njezino?’, pitam ja.

‘Molim?’, pita ona totalno zbunjena.

‘Zašto bi uzimala njegovo prezime?’

‘Zato što je takav običaj. Zašto ne?’

‘Običaji se mijenjaju. Recimo, nekad je bio običaj da se žene ne mogu udati ako nisu djevice. Pa, ono, sad se više ne pitamo zašto nije čekala prvu bračnu noć.’

Neke mame se pogledaju. Ona okrene očima. Na onaj način kojim sugerira da je poznata stvar da ja uvijek trtljam nešto suludo i na svoju ruku ili zbunjujem analogijama koje evidentno nemaju ništa s temom razgovora koja ionako nije imala biti polemična.

Tko normalan hoće polemiku na dječjem rođendanu? Ionako smo na muslimanskom dječjem rođendanu, nema alkohola i svi smo malo iberšpant.

Nekoliko dana kasnije, u Londonu, na jednom rođendanu za odrasle, baš u vrijeme kad se u londonskom kazalištu Donmar prikazuje suvremena drama Lutkina kuća, drugi dio,  američkog pisca Lucasa Hnatha, pojavljuje se žena koju znam samo po čuvenju kao ‘onu koja je ostavila svoju djecu’.

Dakle, nije ju baš ostavila kao Nora u Ibsenovoj drami koja slijedi zov slobode u nepoznato. Ova je žena, zovimo ju Dora, bila glavna hraniteljica obitelji, muž je radio na pola vremena, od kuće, i preuzeo veći dio brige o dvoje djece.

Kad su se odlučili rastati, logično je bilo da će djeca ostati s ocem. Tj., nekima logično. Ali, gdje god se Dora pojavi šapuće se da je ostavila djecu zbog karijere. I prilično se vrti glavom, u stilu, ‘ne znam, ja to ne bih mogla’.

Skoro je sto pedeset godina prošlo od trenutka kad je Ibsen šokirao svijet Norinim odlaskom na kraju Lutkine kuće, ali uza sve objektivne, seizmičke promjene koje su se dogodile u društvu, nešto je ostalo vrlo slično u našem dubokom, zapretanom odnosu prema toj instituciji braka.

Naravno, možemo se rastati, naravno, žene zarađuju i, naravno, nisu više samo lutke koje iz ruku očeva društvo predaje u ruke muževa. Ali ideja da žena ode i ostavi djecu, iz bilo kojeg razloga, i dalje je gotovo jednako nezamisliva danas kao i u Ibsenovo vrijeme, ako čak i ideja da ostavi djevojačko prezime može biti sporna. U bilo kojem krugu.

Prije nekoliko dana sjedim u restoranu Šansa na Tašmajadanu u Beogradu. Vruć je lipanjski dan. Pijem kavu s prijateljicom nakon ručka i već sam u niskom startu za pokret, što mi je ovih dana normala jer je moja kći već jela, pila, kupila sladoled, polizala sladoled, nalijepila sve naljepnice iz bloka s naljepnicama, igrala se frizerskog salona na mobitelu i ovaj poluležeći položaj koji sam zauzela u hladovini ni najmanje ju ne impresionira.

U to se s drugog stola pojavljuje dječak, također otprilike petogodišnjak i bez riječi joj ponudi nekoliko igračaka, superheroja koje ona objeručke prihvaća. Njih dvoje zasjednu prvo na travu pored stolova, ali se vrlo brzo odvaže istraživati i prostor oko i unutar restorana.

S užitkom gledam kako je malo potrebno, kako se brzo, lako i prirodno slažu, kako uživaju. U jednom trenutku dječačić prilazi stolu za kojim ruča njegova mama i požali se da se udario. Ona pogleda mjesto udarca, zagrli ga, a onda kaže – ‘ali nisi plakao, zar ne? Kao djevojčica. To je sramota’. I mali kimne, nije plakao. Kao djevojčica. Nije se osramotio.

Anja me pogleda i okrene očima. Njoj je jasno. Ali čini se da ju čeka više objašnjavanja nego što sam mogla pretpostaviti.

Ako ste propustili prijašnje kolumne Tene Štivičić možete ih pronaći ovdje.