Kriza srednjih godina

Među kompleksnim aspektima ženskog iskustva nalazi se i kriza srednjih godina. S tim da njihova kriza nije samo filozofska jer ono, svi starimo, nego je i društvena i hormonalna.

Na izlazu iz tetinog stana mimoilazim se s njenim prijateljem, estetskim kirurgom. I veli moja teta njemu: ‘Pogle kak mi je zgodna nećakinja, niš još ne treba delati’. On me zagleda, vidim da se to ne slaže s njegovom profesionalnom procjenom, ali čovjek očito ima društvenu inteligenciju pa kima glavom, kao, da da, ne treba još ništa.

I sad to što kao ne treba ništa, a vidimo da misli da je već odavno trebalo, to na jednu stranu. Nego je više alarmantan taj ‘još’. Podrazumijeva da u pitanju uopće nije ‘je li’ nego samo ‘kada’.

Pa iako i među vrlo mladim ženama raste trend zahvata kojima mijenjaju konture svojih mladih lica, on ipak nije tako obilježen egzistencijalnom panikom kao u srednjoj dobi.

Otkad znam za sebe znam za pojam krize srednjih godina u muškaraca. Kad sam bila mala, kao kroz maglu se sjećam, ta se kriza u principu odnosila na američke muškarce iz filmova. Oni bi, udarivši neku srednju do kasnu četrdesetu, kupili sportski auto ili našli mladu ljubavnicu, kako je tko čime klimao. Kako je kriza srednjih godina kapitalistička boljka izazvana ganjanjem uvijek za dlaku nedostižnog statusa i sreće, jugoslavenski muškarac mog djetinjstva joj, u principu, nije podlijegao, a da jest ionako ne bi imao za sportski auto te bi mu preostale samo mlađe ljubavnice. Koje su, ruku na srce, dobro došle i kad je kriza i kad je blagostanje.

Onda je došao rat koji se povijesno uvijek pokazivao kao dobar poligon za mjerenje kuraca, a koji se spontano preigrao u dugotrajno, višeslojno rasturanje naših sociokulturoloških obzora, da se do dana današnjeg ne oporave. Opet, kako je tko  čime klimao i opet mnogo bolji recept za suočavanje s prolaznošću na ovoj zemlji od pukog brzog vozila.

O ženama i njihovoj krizi srednjih godina nije se mnogo govorilo.

Konačno nam je došlo vrijeme, u ovoj našoj višetisućljetnoj civilizaciji, da se o ženama govori malo autentičnije i da žene govore malo više o sebi i uopće malo više nego do sada. (To je, možda primjećujete, trend koji mnogima već ide na živce i na rubu je da postane ‘too much’). No, među tim čudesnim i kompleksnim aspektima ženskog iskustva nalazi se i kriza srednjih godina. Da, podliježu joj i žene, iako nemaju vremena da joj se baš hamletovski posvete. S tim da njihova kriza nije samo filozofska jer ono, svi starimo, nego je i društvena i hormonalna. Hormonalni oblik je (peri)menopauza kad estrogen krene kopnjeti i zašamara ženu čitavim dijapazonom neugodnih fizičkih i psihičkih simptoma. Društveni je onaj kad, u trenutku kad ti se glavna valuta počne topiti, napokon shvatiš koliko je samo transaktivna priroda ženskog postojanja i kad cijelu tvoju kompleksnu osobnost zamijeni pojam – baba.

Koliko mi zapažanje dopušta, žene u krizi srednjih godina posežu mahom za dva rješenja. Jedno su spomenuti estetski zahvati, a drugo je zamjenska terapija. Zamjenska terapija će im, možda, iako možda i ne, ali vjerojatno da, iako nije garancija, odgoditi osteoporozno pucanje kostiju i moždani udar, ali će im, možda, iako možda i ne, ali vjerojatno da, povećati rizik od raka. Zamjenska terapija, dakle, nije nimalo nalik sportskom autu. Drugo će im rješenje dati svima jednak, trajno zaprepašten izraz lica (koji je možda i najautentičniji izraz koji žena kojoj je konačno sve jasno i može imati). Možda će im dati i određeni, privremeni, osjećaj zadovoljstva, ali i taj će automatski biti nagrizen strepnjom od toga kad će efekt zahvata početi blijedjeti. Jer znamo da hoće. Što mi se čini blijedom, utješnom nagradom u usporedbi sa zadovoljstvom koje je u stanju pružiti mlađa ljubavnica.

Treba još spomenuti da zamjenska terapija često ima za cilj ublažiti simptome poput nesanice, nekontroliranog bijesa i depresivnog raspoloženja. Kao netko tko nije protivnica zamjenske terapije ne mogu se ne zapitati nije li možda društvena promjena, tj. prestrukturiranje društva u neku, ne znam, utopiju u kojoj žene nisu permanentno premorene, preopterećene, podcijenjene i pune osjećaja krivice, ono što nam treba barem kao komplementarna, ako već ne jedina terapija.

Kao što bismo možda sve te pare mogle potrošiti na nešto što nam pruža užitak, umjesto na nešto što nam nanosi bol.

Ali, hej, tek smo same sebe i svoju povijest počele otkrivati.

Znate li, npr., da mužjaci sobova gube rogove u jesen i dobivaju nove tek na proljeće, dok ženke rogove ne gube? Što znači da Djeda Mrazove sanjke nikad nije vukao Rudolf i njegovi pajdaši, nego kompletno ženski sobovski tim. Nikakvo čudo.

Piše: Tena Štivičić