Petra Prtajin: Bezvremenska djela oduvijek su mi bila fascinantna

Petra Prtajin mlada je autorica i studentica medicine, književnoj se publici predstavila romanom prvijencem “Samo jedna od”, koji je odmah privukao pažnju zbog hrabrog i uvjerljivog prikaza adolescencije.

Roman istražuje krhku granicu između želje za pripadanjem i straha od gubitka sebe, progovarajući o nesigurnosti, samoći i potrazi za identitetom, ali i o problemima koji nadilaze generacijske granice – vršnjačkom nasilju, neprihvaćanju i potrebi za slobodom. Kako ističe urednik knjige Kristian Novak: “Oni koji steknu moć novim pripadanjem, čeka grubo prizemljenje kada shvate koliko riječi pripadanje i propadanje – zvuče nevjerojatno slično.”

Posebnu uvjerljivost romanu daje jezik, upotreba slenga i govora karakterističnog za Zagreb. Taj izbor donosi autentičnost dijaloga, približava čitatelju atmosferu razreda i ulica, te stvara osjećaj da Pia, protagonistica romana, i njezini vršnjaci zaista žive u konkretnom vremenu i prostoru. Kroz taj “jezik mladih” do izražaja dolazi njihova duhovitost, bunt i ranjivost, čime se Pia dodatno oslikava kao stvaran i uvjerljiv lik.

Petra nam je kroz razgovor otkrila što je inspirira u pisanju, kako spaja književnost i medicinu te što radi kada ima slobodnog vremena.

Vaš roman prvijenac “Samo jedna od” privukao je veliku pažnju domaće publike. Kako biste onima koji ga još nisu pročitali objasnili temu knjige kroz njezin naslov?

Strah me, potištena sam, nesigurna sam, sama sam – samo jedna od. Naslov, dakle, predstavlja niz osjećaja s kojima se bore i od kojih bježe likovi ovog romana. U njemu je uhvaćen samo djelić tog kompliciranog, ali uzbudljivog razdoblja života – adolescencije.

Kako se uklopiti, a u isto vrijeme ostati svoja? Želim li se uklopiti? Što ako ne želim biti samo jedna od? Ostat ću sama – misao je koja prožima cijelu knjigu. Strah koji u svima nama budi ta ideja okidač je niza incidenata s kojima se suočava protagonistica. Poanta romana je sazrijevanje i shvaćanje da izolacija nije jedino rješenje.

Iako se tema romana vrti oko tzv. “geneacije Z”, roman nije namjenjen samo mladima. I sami pripadate spomentoj generaciji, smatrate li da nedostaje razumijevanja za probleme s kojima se mladi susreću? Je li ovaj roman svojevrsni poziv za buđenje?

U romanu je posebno istaknut problem vršnjačkog nasilja. U tom kontekstu… da, mislim da nedostaje razumijevanja i zanimanja za tu tematiku. Situacije u kojima se protagonistica nalazi rezultat su ‘domino efekta’ izazvanog maltretiranjem u razredu. Roman prikazuje koliko naše riječi i postupci – svjesni ili nesvjesni – mogu utjecati na drugu osobu i do kojih sve posljedica mogu dovesti. To ne vrijedi isključivo za moje vršnjake jer je nasilja bilo i bit će u svakoj generaciji.

Što vas najviše inspirira u pisanju – osobna iskustva, svakodnevni život, društvene teme?

Rekla bih da je moja inspiracija kombinacija osobnih i tuđih iskustava, svakodnevnog života, mašte i želja.

Tko vam je književni uzor i što najviše volite čitati?

Pisci klasične književnosti su mi uzor. Bezvremenska djela oduvijek su mi bila fascinantna. Sviđa mi se stil koji je toliko poseban da je gotovo nedostižan, a klasična književnost u tome nikada ne razočara.

Iako je ljubav prema pisanju krenula još u osnovnoj školi, odabir buduće karijere ipak je pao na medicinu. Kako spajate te dvije discipline?

Studij medicine mi je pomogao da ljudsko zdravlje – fizičko i psihičko – shvatim ozbiljno, a pisanje je način na koji mogu na njega utjecati, ne samo kao buduća liječnica, nego i kao spisateljica.

Planirate li novi roman ili možda neki drugi književni žanr u skorijoj budućnosti?

Želim prvo završiti fakultet, to mi je trenutno glavni cilj. No, vjerujem da ovo nije moj posljednji roman i da ću jednog dana ponovno naići na neku temu koju ću htjeti staviti na papir.

Što najradije radite kada ne učite i ne pišete?

Vrijeme najčešće provodim s društvom na kavi, a kad uhvatimo vremena idemo na koncerte, izložbe i predstave.

Tko vam je najveća podrška?

U životu, a isto tako i u pisanju, najveća su mi podrška roditelji i bliski prijatelji. Također, ovaj bi roman i dalje bio moja neostvarena želja da nije bilo Kristijana Novaka i naklade Ljevak. Razgovori i dobri savjeti oblikovali su moj život pa tako i ovu knjigu.

Imate li neki životni moto?

Imam ih puno, ali posebno bih izdvojila ovaj: Najbitnije je da, iz svake situacije u kojoj se nađem, izađem kao dobra osoba.

Što biste za kraj poručili mladima?

Da budu svoji i upijaju sve trenutke koje im život pruži – dobre i loše – jer oni naposljetku oblikuju dobru osobu.

Članak je objavljen u sklopu projekta “Osnaživanje žena na tržištu rada” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).