Ivana Kalogjera Brkić: Omogućili smo 15.000 prijevoza bolesnih žena

Osnivačica i predsjednica udruge Nismo same govori o projektu prijevoza bolesnih žena, zatim o problemima s kojima se susreću te o tome kako je došla na ideju za ovaj projekt, jedinstven u Hrvatskoj

Intervju: Tiskano izdanje listopad / studeni 2021

Razgovarala: Ana Gruden

Fotografije: Neja Markičević / Cropix

Ivana Kalogjera Brkić godinama je radila kao novinarka, najprije u Večernjem listu, zatim u Jutarnjem listu, gdje je pratila sektor obrazovanja i znanosti. Za vrijeme mandata ministra Željka Jovanovića prešla je u Ministarstvo znanosti i obrazovanja na mjesto njegove glavne savjetnice i glasnogovornice.

No, nakon završetka mandata te Vlade, budući da nije imala ugovor koji bi joj jamčio povratak na bivši posao, Ivana je ostala bez posla. I baš u to vrijeme našla se usred liječenja karcinoma dojke kemoterapijom. To joj je, prisjeća se, bio veliki šok: „Ostala sam bez posla, usred liječenja, s djecom koja su se školovala.“

Kasnije je Ivana osnovala internetski portal Nismo same, a zatim i istoimenu udrugu koja je vrlo aktivna i poznata po tome da ženama koje se liječe od karcinoma organizira uslugu prijevoza taksijem kad odlaze na terapije i kad se vraćaju.

Usred teške bolesti i procesa liječenja našli ste se bez posla. Kako ste krenuli dalje?

Najprije sam počela ponovno pisati, za 24 sata i za Večernji list. Tek 2019. počela sam surađivati s izdavačkom kućom Profil, ali to se dogodilo tek nakon što je Profil izdao knjigu svjedočanstava „Nismo same“. Naime, vlasnik Profila Daniel Žderić pozvao me je na kavu i rekao da prati što radim s portalom, udrugom i pričama koje objavljujemo na našim stranicama. Tada mi je ponudio da Profil ukoriči te priče odnosno svjedočanstva žena koje su preboljele karcinom. Oni su se kao izdavač odrekli profita. Knjiga je odlično prihvaćena, puno smo radili na promociji, no zatim je došla korona i vrlo brzo sam počela surađivati s njima kao voditeljica poslova odnosa s javnošću.

Kako ste došli na ideju da osnujete portal i udrugu?

Počela sam s portalom. Bila sam očajna zbog svega što mi se događalo, nisam mogla nekoliko noći spavati, razmišljala sam što da radim sa sobom, kako da iskoristim svoje znanje i napravim neke pomake. Palo mi je na pamet da pokrenem portal za žene oboljele od raka, na kojem bih ispričala svoju priču jer sam prije toga gostovala u emisiji „Provjereno“, kad su snimali moju operaciju odstranjivanja obje dojke jer sam bila raritet u to vrijeme. Godinu i pol dana kasnije sam za časopis „Doktor u kući“ napisala priču o svojoj bolesti. Kad je ta priča objavljena, puno me žena zaustavljalo i zvalo. I bez nekih pretenzija da će to zanimati velik broj čitateljica, uz pomoć prijateljice i njezinog partnera krenula sam s portalom, no ubrzo sam dobila jako mnogo pisama i poruka od žena iz cijele regije, kojima je tako nešto bilo više nego potrebno.

Najprije ste pokrenuli portal, pa tek zatim osnovali udrugu?

Da, najprije sam pokrenula portal, a paralelno s portalom sam se kao fizička osoba prijavila na natječaj zaklade Solidarna sa svojim projektom prijevoza žena taksijem na kemoterapiju. Dobila sam početnih 3400 kuna, a osjećala sam se kao da sam dobila na lotu. 🙂 Nakon toga sam donijela odluku da osnujem udrugu jer sam kroz udrugu željela raditi veće projekte. Moj motiv je tada isključivo bio da oživim projekt prijevoza. Nakon toga je došao natječaj Zaklade Adris, na koji sam se javila s istim projektom i opet prošla te dobila više novca.

Kako ste došli na ideju da organizirate prijevoz za žene koje idu na kemoterapiju?

Kroz vlastito iskustvo. Kad sam išla na kemoterapije, moj je sin počeo raditi i on bi me odvezao na kemoterapiju, a ja bih zatim molila prijateljice da dođu po mene. I to me je jako opterećivalo. Svi su mi prijatelji bili podrška i nikome to nije bilo teško, ali zaista ih nisam htjela obvezati svojom bolešću. U bolnici sam vidjela jako mnogo žena koje su ostavljali partneri tijekom bolesti jer kad tamo provodiš cijele dane, svašta čuješ i jako su me te priče potresle. Znalo se dogoditi da sestre zatvaraju dnevnu bolnicu, a ljudi još čekaju da sanitetsko vozilo dođe po njih. Čim smo dobili prvi novac za prijevoz, otišla sam na razgovor s doktorom Pleštinom, predstavila mu svoju ideju i zamolila da nam pomognu u realizaciji tog projekta, da upućuju ljude na nas, da i oni kažu ljudima da postoji takav projekt.

Vrijedi li taj prijevoz samo za pacijentice koje su u Zagrebu?

Ne, vrijedi za sve pacijentice koje se liječe u Zagrebu. Ako dolaze iz nekog drugog grada, vozimo ih s autobusnog ili Glavnog kolodvora i vraćamo na kolodvor. Cijeli taj projekt vodim ja. U kontaktu sam sa ženama i osobno naručujem svaku vožnju. Uglavnom se financiramo preko humanitarnih akcija i strogo pratimo kako se taj novac troši. Do sada sam naručila otprilike 15.000 vožnji, što nije baš mali posao, moram reći.

Početkom 2020. sam morala ponovno ići na operaciju jer sam dobila takozvanu kapsularnu kontrakturu i morala sam operirati obje dojke. Operacija je trajala šest sati, a ja sam se nakon šest sati probudila iz narkoze i imala pun inbox narudžbi za taksije i sve sam ih uredno odradila. 🙂

Pomažu li vam taksisti? Daruju li i oni besplatne vožnje?

Dobili smo popust koji bi, smatram, sad već mogao biti i veći. S druge strane, događa se da neki taksisti ne žele uopće naplatiti vožnju, što je zaista plemenito. No, iznimno je važno da budu točni i da vožnja bude ugodna. U ovih 15.000 vožnji dogodilo se samo dva puta da su zakasnili po žene, što su zanemarivi slučajevi.

Kako donosite odluku o tome kome ćete pomoći, a koga odbiti?

Ne odbijamo nikoga, kad se radi o vožnji gradom. Sa ženama iz udaljenijih mjesta dogovaramo da dođu sanitetskim vozilom do Zagreba, a mi ih vraćamo, da ne moraju čekati. Jer najgore je nakon terapije. Nedavno sam dobila upit od žene koju sam morala nažalost odbiti. Jako mi je teško u takvim situacijama. Naime, pitala me je postoji li mogućnost da ona kao majka sina koji ide na kemoterapije koristi našu taksi uslugu, budući da su zadnji put sanitetski prijevoz čekali više od šest sati. Nažalost, nisam joj mogla pomoći jer mi moramo trošiti novac namjenski, dakle, ako dobijemo novac na natječajima i u humanitarnim akcijama koje su prijavljene isključivo za prikupljanje novca za prijevoz žena, nažalost, ne smijemo trošiti na prijevoz djece. Srce me boli, užasno mi je bilo teško bilo što napisati toj gospođi. I uopće se ne mogu staviti u njezinu poziciju, ali to zapravo sustav mora promijeniti. Ne može nas nekoliko, koji radimo volonterski uz svoje redovne poslove, promijeniti čitav sustav, niti ga krpati. Primjerice, vozači saniteta su nedavno štrajkali jer imaju jako male plaće, zatim činjenica je da su ta vozila potpuno neklimatizirana i prijevoz se jako dugo čeka. Zapadnoeuropske zemlje imaju automobile u kojima ljudi leže, ali uglavnom imaju ugovore s taksi poduzećima, pa to tako rješavaju. Vjerujem da je to jeftinije jer ne treba plaćati amortizaciju i sve ostalo. Kad bi netko napravio ekonomsku analizu, vjerujem da bi se takvo rješenje, kakvo primjenjuju u drugim europskim zemljama, pokazalo jeftinijim, kulturnijim i dostojanstvenijim. Nikada neću zaboraviti kad nam je jedna korisnica napisala: „Hvala vam što ste mi omogućili da dostojanstveno idem na kemoterapije“.

Čini se da su u Hrvatskoj jako aktivne razne udruge koje se brinu o oboljelima od malignih bolesti. Je li to zato što država ne radi posao koji bi trebala ili je tako svugdje u svijetu?

Ne znam što bih vam odgovorila na to. Mi, recimo, ovaj projekt prijevoza nismo uspjeli prijaviti niti na jedan natječaj Europske unije zato što EU smatra da to rješava država. Razgovarala sam s nekoliko konzultanata koji pišu europske projekte i tražili smo razne načine, pokušavali pronaći neki natječaj na koji bismo se mogli prijaviti s tim projektom, međutim, nismo uspjeli. Naprosto, EU smatra da je to pitanje za državu, a ne za udrugu. I to je ispravno. Iskreno se nadam da će se i kod nas ta potreba osvijestiti. U Europi je ustaljena i praksa da ako postoji projekt koji se provodi nekoliko godina kroz udruge – a ovaj naš se, primjerice, provodi već tri i pol godine, što znači da se pokazao potrebnim – u pravilu ga preuzimaju grad ili država.

Koje još projekte planirate? Što smatrate najnužnijim, kad se radi o ženama koje boluju od malignih bolesti?

Članice naše udruge većinom su žene koje su oboljele od karcinoma dojke, ali javljaju nam žene i s drugim karcinomima. U partnerstvu s Gradom Zagrebom i udrugom Europa Donna Hrvatska, pokrenuli smo već projekt pomoći u kući pod nazivom „Žene za žene“. Naime, kad se žena vrati kući nakon kemoterapije, nije u stanju ništa raditi. Treba vam netko da prošeta psa, skuha ručak, donese čašu vode, da sjedi pokraj vas, pa i pruži ruku, ako treba. Zaista je teško. Na primjer, imamo u tom projektu mladu ženu koja ima troje male djece i nema muža. Njoj zaista treba pomoć kada dođe kući nakon kemoterapije. Taj projekt funkcionira – imamo 15 gerontodomaćica i svaka od njih brine se o šest korisnica.

Gerontodomaćice su zaposlene ili volontiraju?

Zaposlene su preko projekta Europske unije. To su bile teško zapošljive žene, uglavnom starije od 50 godina. Nažalost, već je 17 naših korisnica umrlo od početka projekta. Sedamnaest mladih žena iza kojih su ostala mala djeca. To su teške situacije za naše gerontodomaćice i za sve nas.

Koliko je vremena prošlo otkad ste vi završili svoje liječenje?

Bila sam prošli mjesec kod svoje onkologinje i naručila me je na pregled tek za godinu dana. Nažalost, još dvije godine moram uzimati terapiju jer je prošlo pet godina od završetka liječenja. Još uvijek sam pod terapijom letrozolom koji nije baš bezazlen lijek i ima niz nuspojava. A svaka od nas ima drugačiju nuspojavu. Mene recimo često zna mučiti tzv. chemobrain, odnosno zaboravljanje, puno puta se ne mogu sjetiti neke riječi, iako me prijatelji tješe da se to i njima događa bez kemoterapije. 🙂

Žene koje su i deset godina mlađe od mene znaju imati problem s ukočenošću. Ujutro ne mogu ni bočicu vode otvoriti, šaku rastvoriti. Zatim, tu je sveprisutni umor koji se javlja zbog tog lijeka. Ponekad mislim da živim u tijelu stogodišnjakinje…

Pet godina je neka granica preživljavanja i ja sam je sada prošla. Kažu da se nakon pet godina organizam vrati u normalu. Dosta sam toga prošla, uklonila sam obje dojke i obje bradavice, prošla sam dugotrajno liječenje… Ali trudim se normalno živjeti, raditi, aktivna sam 100 na sat. Doduše, osjećam umor, ali se ne predajem. 🙂