Martina Vrdoljak Ranilović: Trudim se da moj autorski potpis komunicira sa širokom publikom

Varteksova glavna dizajnerica govori o stvaranju brenda I-gle, izazovima s kojima se susrela nakon prelaska u Varteks, “brzoj modi”, modnim uzorima i o tome gdje se vidi za deset godina.

Intervju: Tiskano izdanje 06/2021

Razgovarala: Ana Gruden

Fotografije: Matea Smolčić Senčar

Martina Vrdoljak Ranilović, sadašnja glavna dizajnerica u modnoj kući Varteks, svoj je status u modnoj branši izgradila davno prije dolaska na ovo radno mjesto.

Prije više od dvadeset godina zajedno s Natašom Mihaljčišin stvorila je brend I-gle, jednu od najuspješnijih hrvatskih modnih priča. Njih su dvije nakon više od dva desetljeća sjajne suradnje prije nekoliko godina razdvojile svoje profesionalne puteve, a Martinu je put nanio u najveću hrvatsku modnu kuću vrlo brzo nakon što se promijenila njezina vlasnička struktura i Nenad Bakić preuzeo operativno upravljanje kompanijom.

Martina ili kako je prijatelji zovu Tina rođena je u Splitu, a u Zagreb je došla na studij dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu.

Kako su stvorene kultne I-gle, što je presudilo njihovom profesionalnom razdvajanju, s kojim se izazovima danas susreće kao glavna dizajnerica u najvećoj hrvatskoj modnoj kući i još mnogo toga saznali smo od Tine – žene s nevjerojatnom radnom energijom.

Klasično početno pitanje za modnu dizajnericu: jeste li oduvijek znali da se želite baviti modom?

Otkad znam za sebe znala sam čime se želim baviti. Sa šest ili sedam godina dobila sam svoju prvu šivaću mašinu. Nisam mamu prestala gnjaviti, dok mi je nije kupila, a baka me je učila šivati. Jedino me je to zanimalo. Imala sam, doduše, neke faze u životu kad sam mislila da ću biti arhitektica, imala sam i neke racionalne faze u kojima sam mislila da trebam stabilno zanimanje poput kemičarke (kao što je moj tata), ali su na kraju prevladale umjetnost i primijenjena umjetnost, dizajn, zapravo sve zajedno. Diplomirala sam u vrijeme rata, kad nije baš bilo posla u modnoj branši. Modna industrija tada nije postojala. Zaposlila sam se u jednom malom salonu namještaja, kako bih mogla plaćati najam stana. I tamo sam u roku godinu-dvije od nekoga tko prodaje kuhinje postala netko tko uređuje kompletne interijere, najprije privatnih vila, zatim i cijele urede, hotele i slično. Ljubav prema dizajnu, ali i spoj arhitekture, tekstila i umjetnosti uvijek su prisutni u mojem radu. Zato mi je jedan od najdražih oblika suradnje u karijeri bila suradnja s arhitektima.

S kojim ste arhitektima radili?

Možda moja najdraža suradnja bila je sa studiom 3LHD za hotel Lone. Moja bivša poslovna partnerica Nataša Mihaljčišin i ja još smo kao I-gle sudjelovale na osmišljavanju interijera tog hotela. Bile smo konzultantice za odabir tekstila, dizajniranje svih tekstilnih ploha, čak smo uklopile i neke svoje umjetničke segmente, odnosno tekstilne plohe kojima smo obrađivali čitave zidove. Jako zanimljivo.

Jeste li još za vrijeme studija planirali svoj brend? Kako su nastale I-gle?

Imala sam, naravno, studentske pokušaje kreiranja vlastitog brenda. Ana Savić Gecan i ja stalno smo radile neke miniprojekte. No, s obzirom na tadašnje okolnosti, prepoznate smo samo u uskom krugu naših prijatelja, a nismo imale ni dovoljno vremena i novca, da bismo ušle u neki veći pothvat. Čak smatram da tada nismo imale ni jasnu viziju toga što bismo htjele raditi. No, radeći u salonu namještaja, nisam mogla zamisliti da ću to raditi cijeli život jer moja osnovna ljubav je moda. Tada s Anom počinjem planirati pokretanje zajedničkog brenda, priči se priključuje Nataša i nastaju I-gle. Ana Savić Gecan ubrzo shvaća da je samo moda ne zanima, već je njezin pravi oblik izražavanja kostimografija, pa uvijek s ponosom ističem da je ona danas jedna od najboljih hrvatskih kostimografkinja, koja radi uglavnom izvan granica Hrvatske. Vjerojatno je trenutačno i jedna od najboljih europskih kostimografkinja. Donijela je tada odličnu odluku i napravila vrhunsku karijeru. Nataša i ja smo nastavile razvijati brend i raditi dalje. Priključuje nam se nakratko Romano Decker koji je poput Ane nakon nekog vremena shvatio da ga zapravo zanima neki drugi vid bavljenja modom, pa je danas sigurno najbolji hrvatski modni urednik, a dokazao se i kroz fotografiju, kostimografiju i u stylingu. On je trenutačno jedna od najobrazovanijih osoba u svijetu mode u Hrvatskoj, obožavam s njim razgovarati. Lijepo je što smo svi četvero koji smo stvarali brend I-gle ostali jako dobri prijatelji. Nataša i ja provele smo vrlo zanimljive 22-23 godine u I-glama i kraju se zasitile te forme.

Koliko je vremena trebalo proći od početka rada s I-glama do trenutka u kojem znate da ste uspjeli?

Vjerojatno smo uspjele puno prije nego što smo to same sebi priznale, ali trenutak u kojem sam pomislila da smo uspjele bio je izlazak na svjetsko modno tržište. Svi mi u struci patimo od istog „kompleksa“ – želje da uspijemo izvan granica Hrvatske. Nama su se dogodila dva izlaska na vanjsko modno tržište. Prvi je nažalost prekinula kriza 2008., koja nas je financijski poprilično unazadila jer nam je naš agent ostao dužan velik novac. Ali smo se uspjele nekako izvući iz toga. Kad se tržište počelo dizati, dobile smo priliku drugi put izaći na američko tržište. Posao se počeo lijepo širiti, kad smo obje shvatile da nam to zapravo nije cilj. Shvatile smo, naime, da su mogućnosti u kojima nas dvije možemo uspjeti izrazito teške, da ne možemo dobivati ni financijske poticaje, ni kredite i da bismo sljedećih nekoliko godina trebale raditi isključivo na razini stvaranja brenda. To bi značilo da godinama radimo jedan proizvod, dok se on ne ustoliči na nekom novom tržištu i da bismo se tek nakon nekoliko godina, pod uvjetom da sve uspije, mogle početi kreativno izražavati i graditi neki zanimljiv modni brend. Tada nam je to bilo neprihvatljivo. Kao autorice smo još uvijek bile jako zainteresirane za konstantno istraživanje novih stvari i na neki način eksperimentiranje s formama, oblikovanjem i istraživanjem granica dizajna. Ideja da se idućih nekoliko godina moramo fokusirati isključivo na menadžerski dio posla i baviti se operativom, a ne dizajnom, nije nam bila prihvatljiva. Osim toga, do tada smo već dva puta pozvane da izađemo na strano tržište, što je potvrdilo da naša kvaliteta i dizajn nisu upitni, već okolnosti u kojima možemo uspjeti. Naime, uvijek nam je menadžerski dio posla zadavao glavobolju jer smo obje velike kreativke.

Ako biste morali odabrati, koja je od vas dvije bila veća menadžerica?

Baš sam nedavno razmišljala o tome kako sam sad u Varteksu svakodnevno i operativno uključena u velik broj procesa i surađujem s puno menadžera, pa mogu zaključiti da smo Nataša i ja imale zapravo jako dobar i prirodan raspored odgovornosti i obveza. I jedna i druga smo preuzele dio menadžerskih poslova koji nam najbolje leže. Ona je bila zadužena za komunikaciju s medijima i financije, a ja za operativu. Dakle, ja bih recimo bila direktorica proizvodnje i voditeljica skladišta, a ona šefica marketinga i financija. 🙂 Mislim da su nam objema neke od tih obveza teško padale, ali smo ih podijelile najbliže svojim sklonostima. 

U kojem ste trenutku zaključile da nakon 22 godine trebate krenuti svaka svojim putem?

Ti odnosi su kao i brak. Naš odnos bio je jako intenzivan, provodile smo cijele dane zajedno, prolazile emotivne krize jedna s drugom. Dakle, naš odnos nije bio isključivo poslovni, već najprije prijateljski. I to prijateljstvo, ali i poštovanje ni jedna ni druga nismo željele niti jednog trenutka ugroziti. Obje smo se zasitile načina na koji smo zajedno funkcionirale. Došle smo do toga da više nismo imale ideju što bismo dalje. Trebali su nam čisti rezovi. A s obzirom na to da smo više od 20 godina surađivale, nije se to dogodilo jednoj, a da se pritom nije dogodilo i drugoj. Došle smo u fazu neke čudne simbioze.

Kakvi su vam bili planovi kad ste se razilazile? Tada još niste znali da ćete doći u Varteks?

Nije bilo trenutka kad nisam mislila da ću se nastaviti baviti modom. To je bilo neupitno. Htjela sam malo preoblikovati svoj način funkcioniranja jer brend koji postoji više od 20 godina obvezuje. A ja sam tada željela neki drugi pristup, drugi oblik funkcioniranja, ali i baviti se nekim drugim oblicima dizajna. No, kad smo se Nataša i ja dogovorile da ćemo se razići, nismo tada još dogovorile na koji način ćemo to provesti. Vidjela sam da Varteks traži glavnog dizajnera. Ne mogu reći da sam odmah pomislila da je to idealno za mene, ali mi se stalno ta misao vrtjela u glavi. Zanimalo me je kako bih funkcionirala u velikom sustavu. S druge strane, Nataša danas radi na vlastitom brendu i jako je uspješna. Mislim da se pronašla u tome i vrlo lijepo radi.

Koji vam je najveći izazov u razlikama između funkcioniranja malog i velikog sustava?

Isprva sam mislila da će moj problem biti u svladavanju kompliciranih procesa unutar Varteksa. Dakle, donijeti odluku na razini firme s desetak zaposlenih (što su u najboljim danima bile I-gle) svakako je drugačije od donošenja odluke unutar sustava koji ima sektore i mnogo zaposlenika. U malom se sustavu odluka donese i u sljedećih pet minuta kreće se u realizaciju. Bilo mi je jasno da to u Varteksu tako ne funkcionira. Ne smatram da procesi u velikim sustavima moraju biti komplicirani i dugotrajni, no nestrpljiva sam osoba i ako sam donijela neku odluku ili smo je svi zajedno donijeli, očekujem da se što prije počne provoditi. Taj me je segment dosta mučio. Zatim, mučila me je činjenica da ja ne odgovaram za sve niti ne donosim odluke o svemu. Dakle, postoji puno ljudi koji sudjeluju u svakom procesu, počevši naravno od toga da postoji vlasnik, zatim direktori, pa ljudi u cijelom sustavu.

No zapravo, ispostavilo se da je moj osnovni problem kad sam došla u Varteks bio u tome što sam se teško prilagodila na činjenicu da nisam više glavna. 🙂

Već ste dvije godine u Varteksu, vjerujem da ste se prilagodili.

Prihvatila sam pravila igre i radim po njima. Poštujem pravila igre.

Što biste željeli napraviti s Varteksom, kad je dizajn u pitanju?

Mislim da smo već postigli što smo planirali. Da nije bilo pandemije koja nas je sve vratila podosta unatrag, Varteks bi danas već bio potpuno moderan suvremeni brend jednostavnog, čistog, sofisticiranog i elegantnog dizajna. I to smatram da Varteks treba i može biti, bez obzira na to funkcionira li na hrvatskom tržištu ili će biti jedan od brendova na regionalnom, europskom ili svjetskom tržištu. Osim toga, Varteks ima jako puno potencijala i nevjerojatno znanje i ekspertizu u izradi kvalitetne odjeće. U tom segmentu jedan smo od najznačajnijih proizvođača na ovom području. Činjenica da već 27 godina šijemo odijela za Boss i njihov smo najbolji proizvođač odijela govori mnogo. Smatram da smo jedan od najboljih proizvođača odijela u ovom trenutku ne samo u Europi, nego i šire. Iznimnu pažnju posvećujemo kvaliteti i tehnologiji proizvodnje, ali i kvaliteti tkanina. S obzirom na to da moramo pokriti široki spektar želja, estetika, sklonosti, mislim da je jako dobro ono što trenutačno radimo u dizajnu. Pritom imamo izuzetno kvalitetan dizajn koji ne samo da prati svjetske trendove, već tvrdim da je u nekim segmentima i ispred njih.

Tko su vaši kupci i koga još želite privući?

Znali smo da ne smijemo izgubiti svoje dosadašnje kupce koji su godinama bili vjerni Varteksu. Od toga smo počeli i od činjenice da se Varteksov dizajn nije promijenio toliko da je dijametralno suprotan u odnosu na prijašnji – ispoliraniji je, dorađeniji, pokušava se obratiti širem krugu kupaca, zavesti neke nove klijente, ali još uvijek komunicira u istom segmentu. Varteks je i prije mene imao izrazito kvalitetne dizajnere koji možda i bolje od mene razumiju tržište. No, dizajneri godinama nisu imali podršku uprave, odnosno vlasnika, da svoje znanje implementiraju u proizvod. Sada tu podršku imamo.  

Naši kupci su muškarci i žene, uglavnom dobne skupine od 30 do 55 godina. Obraćamo se i mladima, cijenimo ih i želimo da nam što češće dolaze i postanu naši stalni kupci. Tu su i osobe starije od 55 godina, no činjenica je da uglavnom proizvodimo poslovnu odjeću, pa nam je naglasak na radno aktivnom dijelu stanovništa.

Smatrate li da još nešto treba mijenjati ili ne?

Svakako treba, konstantno se trebamo mijenjati i prilagođavati tržištu, no pritom treba biti i poprilično pametan i oprezan. Ako bismo se počeli jako širiti na tržištu i diverzificirati svoj portfelj odjeće, sigurno bismo izgubili na fokusu jer jedan proizvod tog tipa ne može zadovoljiti apsolutno svačije potrebe. Mladi ljudi sa 25 godina počinju nositi odijela, no pitanje je nose li ih iz potrebe ili zato što je to danas moderno, a upitno je možemo li računati na njih u nekim drugim segmentima. A ako se posvetimo nekoj drugoj dobnoj skupini, morali bismo bitno mijenjati svoj proizvod. Trenutačno imamo nešto što jako dobro funkcionira, samo trebamo znati održavati aktualnim. Moramo paziti da idemo ukorak s trendovima i procesima na tržištu. Moda je stalna promjena, ali je ne možemo pratiti u svim segmentima. Primjerice, vrhunski ste u proizvodnji čajeva, pa se odjednom prebacite na džin samo zato jer je postao moderan. To nema previše smisla.

Provodite kampanju „Nesavršene žene u savršenoj odjeći“. Što želite pokazati tom kampanjom?

To je prirodan nastavak kampanje „Nesavršeni muškarci u savršenim odijelima“, koja se odnosila na muškarce koji su uspješni u svojem poslu i nose Varteksova odijela. Kampanja je na neki način dala podršku Varteksu, a mi smo pokazali da proizvodimo odijela koja mogu konkurirati bilo kojim drugim odijelima u ormaru tih muškaraca. S obzirom na to da radimo i odlična odijela i odjeću za žene, bilo je logično nastaviti kampanju. Malo smo se plašili toga što će pridjev nesavršeni napraviti u ženskom kontekstu, ali smo zaključili da ako uspješan muškarac može sebi reći da je nesavršen, zašto to ne bi mogla i uspješna žena. Odlika je uspješnih ljudi da prihvaćaju svoje nesavršenosti, s njima znaju baratati i s njima se znaju nositi. Svaka uspješna žena danas se bori, radi u areni u kojoj su pravila igre postavljena jako davno. Pravila se nasreću ipak mijenjaju, no puno sporije nego bismo željele. No, ako žena radi s muškarcima prema pravilima koja su neki davni muškarci postavili i uspješna je prema tim pravilima, zašto bismo joj podilazili, posebice zbog nečeg površnog kao što je izgled. U sloganu kampanje je i igra riječi savršeno i nesavršeno, pa je i taj aspekt zanimljiv, primamljiv. Počeli smo sa sjajnom znanstvenicom Ivom Tolić. Naša je druga „nesavršena žena“ bila Lada Tedeschi, a treća je Vedrana Likan. Sve su one iznimno uspješne u svojim branšama i niti jedna nije htjela da joj podilazimo, odnoseći se prema njoj drugačije nego prema muškim kolegama.

Što mislite o modnim markama poput H&M-a, Zare i sl.?

Osjećam se kao dizajnerica ugrožena. Iz pozicije nekoga tko se primarno bavi dizajnom i živi od dizajna, jako sam nesretna zbog načina na koji se takvi brendovi odnose prema originalnom dizajnu i kako ga banaliziraju, odnosno ne vrednuju. Nije tajna da oni tuđi dizajn implementiraju u svoju proizvodnju i to nije korektno. Način funkcioniranja, brza moda (da ne ulazimo pritom u ekološki aspekt takve proizvodnje) na neki je način uništila kompletnu modu. Izbacujući jeftine kopije vrlo brzo nakon što su originali pokazani na modnim pistama, na neki način zadovoljava najniže potrebe kupaca za konstantnim i brzim konzumiranjem trendova. A proizvod koji je originalna ideja nekog dizajnera i u čiji je nastanak uloženo i vrijeme i novac još nije ni stigao zaživjeti. Time potiču ljudsku potrebu da konstantno kupuje novo. I ne radi se samo o konzumerizmu, to je na neki način stvaranje vječne nesigurnosti da je ono što imaš danas sutra već staro i moraš kupiti nešto novo. Tzv. lanci brze mode zavrtjeli su kompletan modni sustav takvom brzinom, da je postao neizdrživ i besmislen jer uz internet i činjenicu da su informacije sveprisutne, došlo je do apsurda u kojem ništa više nije novo. I moda koja jest promjena, gubi smisao. Što je to danas moderno, ako sutra više nije ili ako jučer nije bilo moderno? Sve je pomiješano i s golemom količinom informacija kojima smo bombardirani, pa se postavlja hrpa pitanja: jesu li u modi kaubojske čizme ili nisu? je li moda kad je nešto moderno vama, a meni nije? je li u modi sve dopušteno? Žao mi je zbog situacije u kojoj se nalazimo jer jako volim modu i nadam se da je ovaj period samo tranzicija u neki novi sustav koji tek pokušavamo dosegnuti. Osobno, želim posjedovati kvalitetan i dobar komad dizajna i želim ga nositi godinama. Kvalitetan i dobar komad dizajna nije nosiv samo danas, a sutra je zastario; kad imam u ormaru kvalitetan i dobar komad dizajna, svaki put ga interpretiram na drugi način i kroz njega mogu iskazati svoju kreativnost ili raspoloženje. Na ovaj način na koji se modna industrija počela razvijati imamo samo krpe u ormaru, koje nemaju nikakvu vrijednost. Odjenemo ih dva puta i bacimo u smeće. Eto, zato sam protiv takve mode. Cijeli život sam u ovom poslu i stalo mi je da naša branša ima dignitet.

Znači li to da ne ulazite u takve trgovine?

Naravno da znam što se u njima prodaje i nudi jer imam tinejdžerku i ne mislim je sputavati, ako ona želi nositi nešto iz tih trgovina. S druge strane, nastojim je educirati i nadam se da će jednog dana sama doći do svojih zaključaka.

Kako izgleda vaš dan na relaciji Zagreb – Varaždin?

Tako da nikad ne znam gdje sam. 🙂 Šalim se, ali trudim se stvoriti nekakvu rutinu jer sam inače kaotična, pa mi je uz rutinu lakše funkcionirati. Ali teško je uspostaviti rutinu jer često ne znam gdje sam, gdje ću biti sutra, kako će mi izgledati dan. Moj posao je poprilično vezan uz proizvodnju, a u proizvodnji svakodnevno ima tehničkih detalja koje treba rješavati odmah, a vezana sam i uz druge procese koje ja ne kontroliram. No, recimo, ako idem iz Zagreba u Varaždin, krećem oko sedam ujutro i u Varaždinu sam oko osam. Radim ako treba i do navečer jer preko tjedna često ostajem u Varaždinu. Trudim se biti nekoliko dana zaredom u Varaždinu i odraditi što više, nerijetko i do kasno navečer. Zatim nastojim poslove koji su vezani za Zagreb prebaciti na dane uz vikend, odnosno ponedjeljak i petak, da što manje putujem, iako volim voziti i slušati muziku u autu. Ali ima dana kad sam umorna i ne da mi se voziti. Zapravo mi je radni dan jako hektičan.

Tako vam je bilo i prije?

Ne, u I-glama sam došla na posao, dizajnirala, odrađivala razgovore s klijentima, sve je bilo na jednome mjestu. Sada nemam pojma gdje sam: jedan dan sam u Mariboru na otvorenju trgovine, drugi dan u razgovoru s modnim urednicima, u istom danu mi se dogodi da putujem dvaput na relaciji Zagreb-Varaždin. No, trudim se sve odrađivati najbolje što mogu.

Dva puta dnevno idete u Varaždin?

Ponekad se dogodi da ujutro imam dogovoreno snimanje ili sastanak koji ne mogu i ne smijem otkazati u Varaždinu, a u nekom trenutku imam važan sastanak ili prezentaciju kolekcije u Zagrebu, pa opet sastanak na strateškoj razini oko proizvodnje ili rad na najnovijoj kolekciji i moram se vratiti u Varaždin.

Postoji li period kad se „zaključate“ u studio i radite na novoj kolekciji?

Načelno postoji, ali to nije onako kako svi zamišljaju: dođe dizajner, pa se zatvori dva mjeseca sa svojim timom i dizajnira. Nema toga. Mislim da nema toga ni na svjetskoj razini i da nijedan kreativni direktor niti jedne modne kuće na svijetu ne radi na kolekciji u laboratorijskim uvjetima. Svi se bavimo i drugim segmentima posla. Danas je nemoguće ostati isključen iz svih procesa samo zbog toga što radiš na kolekciji. Osim toga, rad na kolekciji ne prestaje do trenutka u kojem proizvod uđe u trgovine. I paralelno radimo na nekoliko kolekcija, to je danas uobičajeno.

Imate li trenutačno prostor i koncentraciju da radite nešto svoje?

Ne. U ovom je trenutku neki moj vlastiti brend stavljen na čekanje i zapravo me sada ni ne interesira.Toliko sam involvirana u sve Varteksove procese i toliko mi je stalo da cijela priča uspije, da nemam prostor u glavi za nešto drugo. Uspjeh Varteksa važan je ne samo meni osobno, već i za hrvatsku modu, odnosno njezinu budućnost. Varteks je u ovom trenutku jedina velika preostala modna kuća na našem tržištu. I da Varteks, pretpostavimo, ne preživi sve ove krize, a sigurna sam da hoće, ni hrvatska moda nema veliku budućnost. Nema „nosač aviona“ na koji bi mogla sletjeti i s kojeg bi mogla uzletjeti. Nama trebaju Varteksovo znanje i potencijal. U mojem timu su mladi dizajneri, neki će ostati, neki će otići, ali će svi dobiti znanja koja su im nužna. Svaki od njih danas-sutra može biti samostalan na hrvatskoj modnoj sceni i bez problema raditi u bilo kojoj svjetskoj najjačoj kući.

Gdje se vidite za deset godina?

Sigurno u modi. Hoće li Varteks mene tada trebati i hoću li ja Varteks trebati, to zaista sada ne znam. Možda poludim jedan dan i odem u Nepal. 🙂 Ne znam zaista, u mojim godinama čovjek shvati da je stvaranje planova takve vrste vrlo opterećujuće i obvezuje. U nekom trenutku sloboda mora biti prioritet, barem ja tako mislim. Zato se uopće ne opterećujem planovima; sad sam u Varteksu i samo mi je to interesantno.

Kažu da imate veliku radnu energiju. Mislite li da ste taj svoj potencijal tek sad iskoristili u ovako velikom sustavu?

Činjenica je da imam jako mnogo energije za posao. I da, mislim da taj moj potencijal tek sada dolazi do punog izražaja. Imala sam ga i prije, ali u Varteksu mi veliki energetski potencijal omogućuje da se nosim sa svim izazovima. A ima ih puno, svakodnevnih, na strateškoj razini i svim ostalim razinama.

Tko su vam modni uzori?

Od svakoga uzimam ono što mi odgovara. Modnu scenu pratim, svakodnevno provedem barem jedan sat čitajući što se događa u modnom svijetu. I to ne samo u vezi s dizajnom, već me zanima i sve što se događa, recimo, vezano za pandemiju i modu, pa pratim članke i tekstove o tome u kojem smjeru ide moda i kako se tome što bolje prilagoditi. Što se se tiče modnog dizajna, svaki autor ima svoju priču. Mogla bih izdvojiti nešto što mi se sviđa, no to ne znači da mi se sviđa sve. I za sebe mislim da sam kao autorica autentična, a sve informacije koje dobivam i upijam svakodnevno obrađujem, procesuiram i od njih radim nešto svoje, autentično. Volim, recimo, Rei Kawakubo, ali ne sviđa mi se sve njezino. Sviđa mi se koncept, način na koji funkcionira, kako pomiruje svoj apstraktan i vrlo artistički pristup modi, koji je konceptualan, i od njega radi komercijalan i profitabilan brend. To mi je jako zanimljivo.

Kad sam čula da idete u Varteks, najprije sam pomislila kako ćete svoj jak autorski potpis pretvoriti u nešto komercijalno, svima prihvatljivo?

To mi je i bio velik izazov: kako da dam autentičnost i autorski potpis nečemu što mora komunicirati s jako širokim krugom publike. I-gle su bile mali, nišni brend u kojem smo osobno poznali gotovo svakog kupca i komunicirali s uskim krugom ljudi, sličnim sebi. I to je bilo vrlo jednostavno. Sada moram ponuditi proizvod ili osmisliti dizajn koji je puno komunikativniji nego što je bio dizajn koji su radile I-gle. Dakle, moram biti simpatičnija ili recimo, dopadljivija stotinama različitih profila i tipova žena i muškaraca, koji slušaju različitu muziku, vole različite knjige i filmove – jer oni su Varteksovi kupci.