Rosa Parks – aktivistica koja je pokrenula prosvjede Afroamerikanaca za rasnu ravnopravnost
Piše: Martina Lovaković
Rosa Parks bila je aktivistica za građanska prava poznata po tome što je odbila ustupiti svoje mjesto bijelom putniku u odvojenom autobusu u Montgomeryju u Alabami. Njezin prkos izazvao je bojkot Montgomery Busa, ali i pokret koji je širom zemlje pokušao zaustaviti rasnu diskriminacija na javnim prostorima. Zbog svojih velikih napora u borbi protiv rasne diskriminacije, ali i velike hrabrosti primila je nagradu Martin Luther King Jr. u NAACP (National Association for the Advancement of Colored People), te je odlikovana Kongresnom zlatnom medaljom i najprestižnijem civilnom odlikovanjem – Predsjedničkom medaljom za slobodu.
Borba od malih nogu
Rosa Parks rođena je kao Rosa Louise McCauley 4. veljače 1913. u Tuskegeeju u Alabami. Njezini roditelji, James i Leona McCauley, rastali su se kada je imala svega dvije godine. Rosa je tada s majkom preselila u Pine Level u Alabami kako bi obitelj nastavila živjeti s roditeljima njezine majke, odnosno s bakom i djedom, Roseom i Sylvesterom Edwardsom.
Od ranog djetinjstva Rosa se susrela s rasnom diskriminacijom i aktivizmom za rasnu jednakost. Jednom prilikom opisala je iskustvo koje joj se dogodilo dok je živjela s bakom i djedom. Djed je stajao ispred njihove kuće s puškom u ruci dok su članovi Ku Klux Klana marširali ulicom. Nažalost, to je bilo uobičajeno djetinjstvo većine crnaca u to vrijeme.
Segregacija u školi
Tijekom svog obrazovanja, Rosa se susrela sa segregacijom. Još u ranoj dobi majka ju je naučila čitati, a kasnije je krenula u školu u Pine Levelu u Alabami koja se sastojala od jedne prostorije gdje su bila izdvojena djeca crne boje kože. Taj razred često se susretao s nedostatkom školskog pribora kojeg su drugi razredi dobivali. Također, jednom prilikom je čak nedostajalo i stolova za svu djecu u razredu. Afroamerički učenici koji su pohađali školu od prvog do šestog razreda bili su prisiljeni hodati do svoje škole, dok je grad Pine Level osigurao autobusni prijevoz, kao i novu školsku zgradu za bijele učenike.
U dobi od 11 godina, Parks je pohađala gradsku industrijsku školu za djevojčice u Montgomeryju. Godine 1929. u vrijeme srednjoškolskog obrazovanja pod vodstvom Državnog učiteljskog fakulteta za crnce u Alabami, Parks je morala napustiti školu i vratiti se u Pine Level kako bi se brinula za bolesnu majku i baku.
Nakon toga se nije vratila u školu već se zaposlila u tvornici košulja u Montgomeryju. Udala se 1932. godine, a suprug joj je bio velika podrška. Upravo je uz njegovu pomoć stekla srednjoškolsko obrazovanje.
Segregacija u školama polako je opadala krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina, a ponovo se povećala početkom 1990-ih. Jako se isticala u obrazovnim mogućnostima crnaca i bijelaca pa su tako crni učenici ostvarivali obrazovanje niže kvalitete, a samim time nije im bila pružena prilika da ostvare bolji život.
Podrška supruga
Godine 1932., kada je imala 19 godina, Rosa je upoznala svog uskoro i budućeg supruga, Raymonda Parksa koji je po zanimanju bio brijač i aktivni član NAACP. Par nikada nije imao djece.
Nakon završetka srednje škole, Rosa se aktivno uključila u sva pitanja oko građanskih prava tako što se pridružila NAACP-u u Montgomeryju.
Godine 1943. radila je na mjestu tajnice predsjednika NAACP-a, E.D. Nixona. Na spomenutom mjestu pomagala je mladima u borbi s rasnom diskriminacijom koja se temeljila na boji kože.
Uhićenje kao borba za svoja prava
1. prosinca 1955. godine dogodila se prekretnica u životu Rose Parks. Uhićena je jer se suprotstavila vozaču autobusa koji je od nje zahtijevao da mjesto ustupi putnici bijele kože. Kasnije je priznala da joj nije odbila ustupiti mjesto jer je bila fizički umorna, već je bila umorna od popuštanja u sličnim životnim situacijama.
Nakon cjelodnevnog rada u robnoj kući Montgomery, gdje je radila kao krojačica, Parks se kući vraćala autobusom iz ulice Cleveland Avenue. Sjela je u prvi od nekoliko redova namijenjenih putnicima tamne boje kože.
Montgomeryjev gradski zakon izričito je zahtijevao da sav javni prijevoz bude razdvojen i da vozači autobusa imaju ovlasti gradskih policajaca kako bi se takav zakon i provodio. Dok su upravljali autobusom, vozači su morali nadgledati raspored sjedenja i dodijeliti mjesta za bijele i crne putnike. To je bilo postignuto tako da je jedna linija dijelila autobus na dva dijela. U jednom dijelu nalazili su se crni putnici, a drugom bijeli. Putnici tamne boje kože bili su smješteni u stražnjem dijelu autobusa do kojeg su dolazili na sljedeći način. Naime, prvo su ušli na prednja vrata kako bi kupili kartu, a zatim su izašli iz autobusa i ušli ponovo na stražnja vrata gdje su mogli sjesti u njima dodijeljene redove.
Taj dan, kako se autobus sve više kretao, tako se sve više punio bijelim putnicima na toj ruti. Na kraju je već bio gotovo potpuno pun, a vozač je primijetio da nekoliko putnika bijele kože stoji u prolazu. Tada je zaustavio autobus i pomaknuo znak koji odvaja dva dijela autobusa za jedan red unazad. Time je tražio od četvorice crnaca da ustanu sa svojih mjesta.
I iako zakon nije davao vozačima autobusa ovlasti da zahtijevaju od putnika da ustupe svoja mjesta nekom drugom, oni su to konstantno činili. Redovito su pomicali znak i tražili od crnih putnika da ustupe svoja mjesta bijelcima. Ako je crni putnik prosvjedovao zbog toga, vozač autobusa je u tom slučaju imao ovlasti odbiti ih voziti i pozvati policiju da ih ukloni iz autobusa.
Tog dana trojica crnih putnika su ustala i poslušala zapovijed vozača, dok je Parks to izričito odbila. Kada ju je vozač pitao zašto ne ustane, Parks je odgovorila:
“Mislim da ne bih trebala ustati”.
Nakon toga vozač autobusa je pozvao policiju.
Policija je na mjestu događaja uhitila Parks i optužila je za kršenje poglavlja 6, odjeljka 11 gradskog zakona Montgomery. Odvedena je u policijsku postaju, gdje je kasnije te noći puštena uz jamčevinu.
Bojkot autobusa u Montgomeryju
Nixon je počeo stvarati planove za organiziranje bojkota gradskih autobusa u Montgomeryju 1. prosinca, navečer kad je Parks uhićen. Oglasi su stavljani u lokalne novine, a letci su tiskani i distribuirani u četvrtima Black.
Ujutro 5. prosinca grupa čelnika afroameričke zajednice okupili su se u Mt. Zion crkvi u Montgomeryju kako bi razgovarali o strategijama i utvrdili da njihov bojkot zahtijeva novu organizaciju i snažno vodstvo.
Osnovali su Udruženje za unapređenje Montgomeryja (MIA), izabravši novopridošlog kralja Montgomeryja za ministra baptističke crkve Dexter Avenue. MIA je vjerovala da je slučaj Parks izvrsna prilika za poduzimanje daljnjih akcija kako bi se stvorile stvarne promjene.
Članovi afroameričke zajednice zatraženi su da u ponedjeljak, 5. prosinca 1955. godine, na dan suđenja Rosi Parks, ostanu izvan gradskih autobusa u znak protesta zbog njezinog uhićenja.
Ljudi su ohrabrivani da ostanu kod kuće, da ne idu na posao i u škole ili da uzmu taksi ili idu pješice. Budući da većina afroameričke zajednice nije koristila autobus, organizatori su vjerovali da bi duži bojkot mogao biti uspješan.
Kad je Parks tog jutra stigla u sudnicu na suđenje sa svojim odvjetnikom Fredom Grayom, dočekala ju je živahna gomila od oko 500 lokalnih pristaša koji su je podržavali. Nakon 30-minutnog saslušanja, Parks je proglašena krivim za kršenje lokalnih zakona i kažnjena je s 10 dolara. A bila je primorana platiti i sudsku taksu od 4 dolara.
Najuspješniji masovni pokret protiv rasne segregacije u povijesti
Neupitno je da je najveći značaj cijelom događaju bilo ono što je pokrenulo suđenje Rosi Parks. Gradski autobusi uglavnom su bili prazni. Neki su se vozili automobilom, a drugi su se vozili taksijima kojima su upravljali Afroamerikanci. No, većina od oko 40.000 putnika Afroamerikanaca koji su u to vrijeme živjeli u gradu odlučila je tog dana pješačiti na posao – neki čak 20 kilometara.
Zbog veličine, opsega i odanosti bojkotu, napor se nastavio nekoliko mjeseci. U gradu je bilo na desetke javnih autobusa koji su besposleno stajali te u konačnici i pretrpjeli ozbiljne gubitke. Međutim, bojkot je odlično napredovao i postigao veliki uspjeh!
Neki su se segregacionisti osvetili nasiljem. Crkve za one tamne boje kože su bile spaljene, a i Kingove i E.D. Nixonove kuće su uništene bombaškim napadima.
Uskoro su poduzeti svi pokušaji da se bojkot prekine. Otkazano je osiguranje za gradski taksi sustav koji su koristili Afroamerikanci. Građani crne boje kože uhićeni su zbog kršenja zastarjelog zakona o zabrani bojkota.
Kao odgovor na događaje koji su uslijedili, članovi afroameričke zajednice poduzeli su temeljene pravne akcije. Naoružani odlukom Brown v. Board of Education, u kojoj se navodi da segregaciji nije mjesto u javnom obrazovanju, pravni tim koji se sastojao od onih tamne kože predao je pitanje segregacije u sustavima javnog prijevoza američkom okružnom sudu za srednji okrug Alabame, Sjeverna (Montgomery) divizija. Na mjestu tužitelja bio je odvjetnik Rose Parks, Fred Gray.
U lipnju 1956. godine okružni je sud proglasio rasne zakone o segregaciji (poznate i kao “zakoni Jima Crowa”) neustavnima. Grad Montgomery žalio se na odluku suda nedugo nakon toga, ali 13. studenog 1956. Vrhovni sud SAD-a potvrdio je presudu nižeg suda, proglasivši segregaciju u javnim prijevozima neustavnom.
S obzirom na to da je tranzitna tvrtka, kao i poduzeća u središtu grada, pretrpjela financijske gubitke, grad Montgomery nije imao drugog izbora nego ukinuti provedbu segregacije u javnim autobusima, a bojkot je službeno okončan 20. prosinca 1956.
Kombinacija pravnih postupaka, potpomognuta nepopustljivom odlučnošću afroameričke zajednice, učinili su da je Montgomeryjev bojkot jedan od najvećih i najuspješnijih masovnih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti.
Kako je danas poznati, bojkot Montgomery Busa postigao je ogroman uspjeh, trajao je 381 dan i završio presudom Vrhovnog suda proglašavajući segregaciju u sustavima javnog prijevoza neustavnom.
Život nakon bojkota
Iako je postala simbolom Pokreta za građanska prava, Rosa Parks je pretrpjela poteškoće u mjesecima nakon uhićenja u Montgomeryju i potonjeg bojkota. Izgubila je posao u robnoj kući, a suprug je dobio otkaz nakon što mu je šef zabranio da govori o svojoj ženi ili njihovom pravnom slučaju.
Nisu mogli naći posao te su na kraju su napustili Montgomery i preselili se u Detroit u Michiganu, s Rosinom majkom. Tamo je Parks stvorila novi život radeći kao tajnica i recepcionarka u kongresnom uredu američkog predstavnika John Conyersa. Također je bila član uprave Američke federacije za planirano roditeljstvo.
Godine 1987. s dugogodišnjom prijateljicom Elaine Eason Steele, Parks je osnovala “Rosa and Raymond Parks Institute for Self-Development”. Organizacija se bavi organizacijom autobusnih tura pod nazivom “Putovima do slobode”, upoznajući mlade s važnim građanskim pravima i mjestima Underground Railroad. Underground Railroad bila je mreža podzemne željeznice koja se sastojala od tajnih ruta i sigurnih kuća. Bila je uspostavljena u to vrijeme pa sve do sredine 19. stoljeća kao pomoć Afroamerikancima za bijeg u druge države i Kanadu.
Autobiografija i memoari
Godine 1998. hip-hop grupa Outkast objavila je pjesmu “Rosa Parks”, koja se sljedeće godine popela na prvih 100 mjesta na glazbenoj ljestvici Billboarda. Pjesma je imala refren:
“Ah-ha, hush that fuss. Everybody move to the back of the bus.”
Godine 1999. Parks je podigla tužbu protiv grupe navodeći klevetu i lažno oglašavanje jer je Outkast koristio ime Parks bez njezinog dopuštenja. Outkast je naglasio da je pjesma zaštićena Prvim amandmanom i da nije prekršila Rosina prava.
Godine 2003. sudac je odbacio zahtjeve za klevetu. No, odvjetnik Rose Parks se ubrzo pobunio na temelju lažnih tvrdnji o oglašavanju zbog upotrebe njezinog imena bez odobrenja, tražeći preko 5 milijardi dolara.
Slučaj je riješen 14. travnja 2005. godine. Outkast i suokrivljeni SONY BMG Music Entertainment, Arista Records LLC i LaFace Records nisu priznali nikakvu nezakonitost, ali složili su se surađivati s “Rosa and Raymond Parks Institute” u razvoju obrazovnih programa kojima bi radili na prosvjetljenju današnje mladeži o važnoj ulozi koju je Rosa Parks imala u stvaranju Amerike kao bolje mjesto za sve.
Smrt
24. listopada 2005. Parks tiho je umrla u svom stanu u Detroitu u Michiganu u dobi od 92. godine. Godinu prije dijagnosticirana joj je progresivna demencija od koje je bolovala od 2002. godine.
Nakon njezine smrti odana joj je počast u Capitol Rotundi u Washingtonu, gdje je oko 50.000 ljudi pogledalo njezin lijes.
Pokopana je između supruga i majke na groblju Woodlawn u Detroitu, u mauzoleju kapele. Ubrzo nakon njezine smrti, kapela je preimenovana u “Rosa L. Parks Freedom Chapel”.
Postignuća i nagrade
Tijekom njezinog života Rosa je dobila mnoga priznanja, uključujući Spingarn medalju, najveću nagradu NAACP-a i prestižnu nagradu Martin Luther King Jr.
Dana 15. rujna 1996. predsjednik Bill Clinton dodijelio je Rosi Parks predsjedničku medalju slobode, najveću počast koju je ikad dodijelila izvršna vlast Sjedinjenih Država. Sljedeće godine nagrađena je Kongresnom zlatnom medaljom, najvišom nagradom koju je dodijelio američko zakonodavno tijelo.
Godine 1999. časopis TIME uvrstio je Rosu Parks na popis “20 najutjecajnijih ljudi 20. stoljeća”.
Foto: Unseen Histories / Unsplash
