Sylvia Sleigh – feministica koja je promijenila umjetnost
Piše: Martina Lovaković
Sylvia Sleigh poznata je kao britanska feministička umjetnica koja se istaknula slikajući muške aktove u pozama u kojima su u to vrijeme obično bile slikane žene. Svojim slikama bila je dio rastućeg feminističkog umjetničkog pokreta 1970-ih kojima je preispitivala stereotipe toga doba koji su osim u cjelokupnom društvu bili nametnuti i u umjetnosti. Općenito, slikala je oba spola, odjevena i bez odjeće, a na kraju svog života postala je jedna od najpoznatijih realističnih slikarica 20. stoljeća.
Rani život
Sylvia Sleigh rođena je 8. svibnja 1916. godine u viktorijanskom ljetovalištu uz more Llandudno, u Walesu.
Djetinjstvo je provela u Engleskoj tijekom tmurnih godina dvaju svjetskih ratova i siromaštva koje je nakon toga uslijedilo u vidu racionalizacije hrane, odjeće, ali i kulture.
Studirala je na Brighton School of Art u Sussexu, u Engleskoj, između 1934. i 1937. godine. Iz toga razdoblja sjeća se kako ju je obuzimao bijes zbog dvostrukih standarda koji su u to vrijeme dopuštali rad na golim ženskim aktovima, dok to isto nije bilo dozvoljeno za muškarce.
Brak i uvod u slikarstvo
Godine 1941. udala se za Michaela Greenwooda, lokalnog slikara i predavača povijesti umjetnosti. Michael je također bio i prijatelj britanskog pop umjetnika Richarda Hamiltona. Nakon vjenčanja par se preselio u London gdje su ostali zajedno 13 godina. Međutim, u to vrijeme često su živjeli odvojeno – Sleigh je često odlazila na selo u Pett i Sussex dok je Greenwood za to vrijeme boravio u Londonu.
Njezin odnos sa suprugom Greenwoodom i svijet umjetnosti koji joj je približio, potaknuli su je da se profesionalno počne baviti slikarstvom. Ipak, njezin muž aktivno je potkopao njezino samopouzdanje kao slikarice, što ga je njezin kratki izlet u slikarske vode doveo kraju.
Odlučila je prestati slikati i posvetiti se modi, odnosno krojačkim poslovima. Slijedom toga otvara vlastitu trgovinu u Brightonu. Ljubav prema modi, tekstilu i uzorcima obilježili su i njezin kasniji život. Iako se kasnije više nije bavila tim poslom, mnoge haljine koje je u tom razdoblju skrojila zadržala je tijekom svog daljnjeg života.
Krah braka i nova stranica
U trenucima kada je njezin brak bio na samom kraju, ponovo se posvetila umjetnosti. Na Sveučilištu u Londonu pohađala je noćne sat iz povijesti umjetnosti. U to vrijeme, 1944. godine, kada je imala 27 godina, upoznala je deset godina mlađeg kritičara Lawrencea Allowayja.
Ovaj susret bio je sudbonosan i gotovo filmski te je označio početak jedne intenzivne veze, intelektualne i emocionalne. Sleigh je u Allowayju pronašao pravog partnera i obrnuto. Bili su jedno drugome muze i prijatelji koji su satima mogli raspravljati o bilo čemu, a njihov je profesionalni put često bio isprepleten.
Sleigh se konačno razvela od Greenwooda 1954. godine te se te iste godine udala za Lawrencea Allowayja.
Prvi umjetnički radovi
Njezino prvo grupno izlaganje bilo je 1950. godine, dok je prvu samostalnu izložbu održala 1953. godine u Kensington Art Galleryju u Londonu.
Tijekom 1940-ih i 1950-ih njezin se rad prvenstveno sastoji od mrtve prirode, pejzaža i portreta. Ti su rani radovi bez sumnje bili nadahnuti poslijeratnim teškim vremenima.
Međutim, mnoge teme i interesi koji su kasnije okarakterizirali njezin zreli opus, razabiru se u tom razdoblju.
Godine 1961. Alloway je prihvatio mjesto učitelja na Bennington Collegeu u Vermontu, pa su se supružnici preselili u New York City. U razdoblju od 1962. do 1966. godine Alloway je bio kustos Guggenheima, u isto vrijeme postižući veliku međunarodnu slavu kao prvak i kritičar pop art pokreta. Sleigh se nastavila baviti figurativnim slikarstvom.
To razdoblje obilježilo je njihov kasniji život jer, New York će im ostati primarno prebivalište do kraja života.
Prekretnica u New Yorku
Tijekom 1960-ih započela je rad na temi zbog koje je danas možda najpoznatija. Riječ je o muškim aktovima u za to vrijeme tradicionalnim ženskim pozama kako se moglo vidjeti na slikama starijih poznatih majstora poput Velazqueza i Ingresa. Tim djelima pokušala je javnosti prikazati svoja feministička načela i razmišljanja.
Tijekom svoje karijere Sleigh je naslikala preko trideset djela u kojima je njezin suprug bio subjekt njezinih djela. Par je ostao zajedno do njegove prerane smrti 1990. godine.
Feminizam
Slikala je djela kojima je izražavala svoje erotske osjećaje, dok je u drugima izjednačavala uloge muškaraca i žena tako rušeći stereotipe toga doba. Tada je izjavila: “Osjećam da moje slike ističu jednakost muškaraca i žena (žena i muškaraca). Po meni su žene često prikazivane kao seksualni objekti u ponižavajućim pozama. S obzirom na to htjela sam izraziti svoje mišljenje i pogled iz svoje perspektive. Željela sam prikazati oba spola, muškarca i ženu, kao inteligentne i promišljene ljude s dostojanstvom i humanizmom koji su naglašavali ljubav i radost.”
Njezina slika Lilith (1976.), nastala kao dio The Sister Chapel, zajedničke instalacije koja je premijerno prikazana 1978. godine, prikazuje prekrivena tijela muškarca i žene kako bi naglasila temeljne sličnosti između oba spola.
U isto vrijeme slikala je i realističke portrete svjetske umjetnosti u New Yorku i prekrasne gole mladiće. Ti radovi učinili su je i vizualnim povjesničarom, ali i ikonoklastom. Također, zbog njih je na neki način ostala nevidljiva za velik dio tadašnjeg svijeta umjetnosti. Isto se dogodilo i njezinim drugim nedovoljno cijenjenim kolegama umjetnicima – Alexa Katza, Alice Neel i Philipa Pearlsteina.
Osnivačica
Sleigh je bila jedna od osnivačica galerije SOHO 20 koju su vodile sve žene (1973.), a kasnije se pridružila i A.I.R. Gallery (1972). Slikala je grupne portrete za obje organizacije.
Dobila je stipendiju National Endowment for the Arts 1982. godine i stipendiju Pollock-Krasner Foundation Grant 1985. godine.
Između 1976. i 2007. Sleigh je naslikao niz 36-inčnih portreta na kojima su prikazane umjetnice i spisateljice, uključujući Helène Aylon, Catharine R. Stimpson, Howardenu Pindell, Selinu Trieff i Vernitu Nemec.
Neko vrijeme predavala je na State University of New York, na Stony Brooku i na New School for Social Research.
Borba za ravnopravnost
U intervjuu s Brianom Sherwinom 2007. godine, Sleigh je upitana jesu li se pitanja ravnopravnosti spolova u mainstream svijetu umjetnosti i svijetu općenito promijenila nabolje. Odgovorila je sljedeće: “Mislim da su se stvari poboljšale za žene općenito, ima mnogo više žena u vladi, na pravnim poslovima i poslovima u korporacijama, ali ženama je u svijetu umjetnosti vrlo teško pronaći galeriju.” Prema Sleigh, postojalo je još mnogo toga što bi trebalo učiniti kako bi se muškarci i žene u svijetu umjetnosti tretirali jednako.
U veljači 2008. godine sa Sleigh je razgovarala Lynn Hershman Leeson, koja je dio intervjua uvrstila u svoj dokumentarni film pod nazivom !Women Art Revolution.
Zbirka
Tijekom posljednja dva desetljeća svog života, Sleigh je kupovala ili pregovarala o zamjenama za više od 100 umjetnina drugih žena te je 1999. godine izlagala svoju rastuću zbirku u galeriji SOHO 20. Izlaganje je uključivalo slike, skulpture i grafike Cecile Abish, Dotty Attie, Helène Aylon, Blythe Bohnen, Louise Bourgeois, Ann Chernow, Rosalyn Drexler, Martha Edelheit, Audrey Flack, Shirley Gorelick, Nancy Grossman, Pegeen Guggenheim, Nancy Holt, Lile Katzen, Irene Krugman, Diana Kurn-Lejner, Marine, Betty Parsons, Ce Roser, Susan Sills, Michelle Stuart, Seline Trieff, Audrey Ushenko, Sharon Wybrants i mnoge druge.
Zbirka je 2011. godine donirana Rowan University Art Gallery i čini jezgru njezine stalne zbirke.
Nagrade i postignuća
Kao gostujuća profesorica slikarstva, Sleigh je 1977. godine nagrađena uglednom nagradom Edith Kreeger Wolf Distinguished Professorship at Northwestern University.
Godine 2008. nagrađene je s Distinguished Artist Award for Lifetime Achievement by the College Art Association. Slično je učinio i Women’s Caucus for Art koji joj je 2011. godine posthumno dodijelio nagradu za životno djelo.
Preminula je u nedjelju 24. listopada 2010. godine u svom domu na Manhattanu u 94-oj godini od komplikacija uzrokovanih moždanim udarom.
Foto: Canva
