Tena Štivičić: Autocenzura
Sadržaj portala
tena-stivicic

Tena Štivičić: Autocenzura

U meni se, koja ni ne sudjelujem u kulturi društvenih mreža, razmahao autocenzor. I, shvaćam da griješim. Da strah od disproporcionalnih društvenih posljedica vodi, a ne bi trebao, moje razmišljanje.

“Bog ti može ispuniti svaku želju”, čujem kako kaže Amira, prijateljica moje kćeri. “Može ti stvoriti sve što želiš iz ničega.”

“To može moja baka. Ona napravi kuću za lutke iz ničega. Ili Disneyland od papira”, odgovara Anja. “Je l’ tvoja baka bog?”, pita Amira zaintrigirano.

“Ne, ona je kreativna.”

U takvim trenucima poljulja se u meni uvjerenje da se klonim društvenih mreža.

Kad ona kaže nešto, OBJEKTIVNO genijalno, pomislim, da barem sad to mogu staviti na Facebook pa da žanjem divljenje. Uvjeravam se da ne bih podlegla potrebi da svaki dan procijenim da je nešto što je rekla dovoljno genijalno da se dijeli sa svijetom.

Otkad imam Anju ni muž, a ni vlastita mama više me ne fotografiraju, samo nju slijede s telefonom na gotovs. Ali ponekad se i ja nađem u drugom planu pa, kad malo zumiram i uredim kadar, moguće je, pukom slučajnošću, zaraditi dobru fotku. Tada pomislim da ju barem sad mogu negdje zakvačiti i očekivati da mi se dive i prijatelji, i poznanici i svi oni koje ne poznam, ali me prate jer me vole ili mrze.

Kad mi se dogodi neki nerazglašeni uspjeh, kao kad sam neki dan saznala da kći jedne znanice u Glasgowu, u srednjoj školi, na satu koji se zove Napredni engleski uči Tri zime, pomislim, uh što bih sad to podijelila. Uvjeravam se da ne bih podlegla potrebi da se svaki dan pohvalim nekim uspjehom. Ponekad žicam muža, aktivnog twitteraša, da prenese neku moju opasku, ili kolumnu ili vijest. On me odbije, uvijek s provokacijom, otvori si svoj profil. Jer smatra, kad-tad ću pokleknuti i onda će doći kraj ovoj mojoj iritantnoj moralnoj superiornosti.

Da ne bi ispalo da sam isključivo samoljubiva ponekad, kad se, kao neki dan u Glasgowu, zateknem na protestu podrške ženama u Iranu, također pomislim kako bi bilo dobro da to mogu razglasiti na raznim platformama.

Međutim, nedavno je moj muž, neumorni tipkač, na Twitteru rekao nešto prilično benigno, ali kontroverzno u određenim krugovima. Ticalo se nogometa, određeni prozvani tim smatrao je njegove riječi uvredljivima, ja sam smatrala da je u životu izgovorio i pametnijih stvari, ali da je u kontekstu svega što se u svakoj nanosekundi izgovara na Twitteru, ovo bilo beznačajno.

Na njega se zatim obrušila sva sila javnog zgražanja, nepregledne salve negodovanja u rasponu od superiornog sažaljevanja nad njegovim ‘pravim licem’ do agresivnih psovki i želja da skonča u maštovito strašnim uvjetima. Što nije nikakav eksces na Twitteru.

Dapače, budući da je muškarac, ostao je pošteđen varijacija na temu grupnog silovanja kojima neminovno budu izložene žene koje kažu nešto ‘pogrešno’. Budući da je prilično poznat, jezivi britanski tabloidi od događaja su napravili slučaj pa se morao i javno ispričavati, pridruživši se tako svim onim nebrojenim nesretnicima koji se danas moraju javno ispričavati što su povrijedili nečije osjećaje, time postepeno srozavajući čin isprike do posvemašnje nevažnosti.

U tom trenutku pomislim, kao i mnogo puta do sada, sva sreća da se klonim društvenih mreža. Pomislim, također, zašto si to govorio, trebao si šutjeti, morao si znati kako će to završiti. Dakle, i u meni se, koja ni ne sudjelujem u kulturi društvenih mreža, razmahao autocenzor. I, shvaćam da griješim. Da strah od disproporcionalnih društvenih posljedica vodi, a ne bi trebao, moje razmišljanje.

Jedna od najpoznatijih svjetskih spisateljica Chimamanda Ngozi Adichie prije nekoliko dana održala je govor na BBC Radio4. Govorila je o slobodi govora. Govorila je upravo o toj autocenzuri kao današnjoj velikoj društvenoj krizi. O fenomenu koji danas svi na zapadu osjećamo i koji oblikuje kako govorimo, što kažemo, gdje i kako se izražavamo, ne zato što nas čekaju posljedice u obliku režimskog progona nego što nas čeka osuda vlastite sredine.

Govorila je i o onoj notornoj činjenici da društvene mreže nisu stvarni život, ali se posljedice osjećaju u stvarnom životu. O tome da se određeni zazor od moguće povrede osjećaja uvlači u literaturu, u novinarstvo, u kurikulume, da sužava dijapazon tema koje proučavamo, dijapazon ideja koje se usuđujemo izraziti, dijapazon ljudskosti koju se usuđujemo artikulirati, a, na kraju krajeva, sužava i ključni prostor neslaganja s tuđim mišljenjem.

Najveća prijetnja slobodi govora danas nije ni zakonska ni politička, nego društvena, zaključuje. Počinje od sasvim malih, naoko beznačajnih kavgi ni oko čega, a prelijeva se u sve sfere razmišljanja.

Chimamanda predlaže odgovorno i hrabro zalaganje za slobodni govor, zalaganje za ideju dobre volje u komunikaciji, za proporcionalne reakcije na ono što doživljavamo kao uvredu, (koje ne uključuju ni prijetnje smrću, ni silovanjem, ni objavljivanje kućnih adresa i dječjih škola), na ponašanje na društvenim mrežama kao što bismo se ponašali u stvarnosti pod punim imenom i prezimenom.

Poziva na inzistiranje na istini, ali i na nijansama u diskursu. Na opiranje dojmu da su najglasniji glasovi najtočniji. Poziva na koaliciju razumnih i vjeruje da ona može utrti put kvalitetnijem, boljem društvu budućnosti.

Nastavite čitati