Caroline Hornstein Tomić : Naša je Zaklada poput katalizatora nužnih promjena u obrazovanju

Predsjednica Upravog odbora Zaklade «Znanje na djelu» govori o važnosti praktičnog znanja za uspješno uključivanje mladih na tržište tada, zatim o temi migracija kojom se godinama bavi, ali i važnosti građanskog odgoja kao i postulata koji se primjenjuju u Njemačkoj, odakle je rodom

Razgovarala: Ana Gruden

Fotografije. Tomislav Smoljanović

Osnivanjem Zaklade „Znanje na djelu“ i zalaganjem za praktično učenje u Hrvatskoj te proučavanjem migracija Hrvata u zapadnu Europu, ali i remigracija u Hrvatsku, doc. dr. sc. Caroline Hornstein Tomić ostvarila je veliki uspjeh ne samo u svojoj karijeri već i za hrvatsko obrazovanje. Rodom iz Heidelberga, gdje je i odrasla, Caroline je svoju diplomu magistre stekla na Sveučilištu Johanna Wolfganga Goethea na odsjeku Kulturne antropologije i europske etnologije, sociologije i filmskih studija u Frankfurtu na Majni. Nakon toga nastavlja s radom na fakultetu te je nagrađena stipendijom Zaklade Konrada Adenauera za doktorski studij na sveučilištu u Frankfurtu i za istraživanje na Massachusetts Institute of Technology (MIT) / Društvene i kulturne studije znanosti i tehnologije (STS) u Cambridgeu.

Početkom 2000. seli se u Sarajevo, kako bi radila za Zakladu Konrada Adenauera. Od kraja 2005. živi u Zagrebu, a od 2008. radi u Institutu društvenih znanosti „Ivo Pilar“. Redovito predaje i prezentira na međunarodnim konferencijama i stručnim sastancima. Od 2013. do 2017. bila je članica Selekcijskog odbora NEWFELPRO programa (FP7 „Marie Curie“ program stipendiranja Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske). Godine 2014. bila je jedan od osnivača Zaklade „Znanje na djelu“, neprofitne organizacije koja nudi programe usmjerene na premošćivanje jaza između vještina stečenih školovanjem i onih koje su potrebne u poslovnom sektoru s ciljem rješavanja problema zapošljavanja u Hrvatskoj i odljeva mozgova. Caroline je danas predsjednica Upravnog odbora Zaklade.

Godinama ste proučavali migracije u zemljama poslijesocijalističke Europe s naglaskom na Hrvatsku. Do kojeg ste zaključka došli?

U svojem akademskom radu uvijek sam se bavila pitanjima migracija, integracija, pluralizacije i diverziteta našeg društva, kao i pitanjima građanskog odgoja. Migrantske veze između Hrvatske i Njemačke počela sam istraživati 2010. godine, a posebno me zainteresirala remigracija ne samo migranata prve generacije, već i njihove djece koja su rođena i odrasla u inozemstvu.

Potom sam pokrenula i veliki međunarodni projekt koji je krajem 2018. godine objavljen pod nazivom „Remigration to Post-Socialist Europe: Hopes and Realities of Return“,  a u njemu smo proučavali remigracije u brojnim zemljama poslijesocijalističke Europe. Došli smo do zaključka da brojke nisu značajne, ali je fenomen remigracije vrlo zanimljiv: povratnici se vraćaju u domovinu s potpuno drugačijim iskustvom i znanjem, čime žele doprinijeti društvu, samo je pitanje hoće li to uspjeti prenijeti i hoće li društvo prepoznati njihovu vrijednost i prihvatiti ih. Remigracija donosi brojne prilike, ali i razočaranja. S obzirom na svoju životnu priču, i sama sam bila suočena sa sličnim izazovima integracije u novo društvo.

Jedan ste od osnivača Zaklade „Znanje na djelu“. O čemu se točno radi?

Sav moj istraživački rad bio je zapravo veliki poticaj za osnivanje Zaklade jer razumijem da mladi i obrazovani ljudi odlaze u inozemstvo u potrazi za konkurentnim poslovima i plaćama i prilikama za usavršavanje. Obrazovanje u Hrvatskoj previše se temelji na teoriji, a premalo je iskustva i učenja u praksi, a upravo su praktično znanje i primjenjivo iskustvo ključna priprema za uspješno uključivanje mladih ljudi u tržište rada.

Zaklada daje učenicima uvid u buduća zanimanja i potiče ih da već u školskoj dobi promišljaju o svojem životnom zvanju i preuzmu odgovornost za svoju ulogu u zajednici. Kroz kratku praksu mogu vidjeti kako izgleda jedan prosječni radni dan u određenoj tvrtki ili instituciji. Priliku za takav tip učenja dajemo učenicima srednjih škola, a smatram da bi im to trebalo biti omogućeno i ranije. Zahvaljujući odličnoj suradnji s tvrtkama i institucijama, ovaj projekt je vrlo uspješan. Primjerice, Klaićeva bolnica nam je prve godine dozvolila da im pošaljemo dvoje učenika, a danas ih traže čak dvadeset.

Osim toga, zajedno s partnerskim tvrtkama na projektu organiziramo i jednodnevne ili dvodnevne posjete i radionice za grupe učenika i učitelja srednjih škola. Mislim da je jako važno da to postane dio obrazovnog sustava. Nažalost, djeca često stječu dojam da je jedino važno dobiti što bolju ocjenu. Smatram da učenike, roditelje i nastavnike treba upoznati s trendovima i promjenama na tržištu rada, kako bi znali što se nudi i koja znanja i vještine su im potrebne. Kako bismo to postigli, moramo im omogućiti adekvatno i praktično obrazovanje. To su prepoznale brojne  tvrtke i institucije koje sve više žele surađivati s nama. Isto tako, resorna ministarstva sve više prepoznaju vrijednost učenja kroz praksu i čini mi se da se u Hrvatskoj polako razvija svijest o tome da civilno društvo, odnosno nevladine organizacije poput Zaklade,  mogu biti u partnerskim odnosima s javnim sektorom.

Govorite o važnosti uvođenja građanskog odgoja u Hrvatskoj. U Njemačkoj, primjerice, postoje postulati kojih se oni koji poučavaju građanski odgoj moraju strogo pridržavati.

Tako je. I sami znate kakva je situacija u Hrvatskoj, kad je riječ o građanskom odgoju. U Njemačkoj i još nekim zemljama Europske unije prepoznata je važnost građanskog odgoja, s obzirom na političku polarizaciju društva, dezinformacije i populizam. Trenutačno u Škotskoj traje rasprava o tome da svaki učenik treba imati pravo na ovakvu vrstu obrazovanja jer je to preduvjet za koheziju cijelog društva. Kod njih se to zove „education for sustainability“, odnosno „obrazovanje za održivost“. Postoje različiti nazivi za takve programe, dakle ne moraju se nužno zvati „građanski odgoj“ jer to nije samo učenje o tome kako funkcioniraju demokracija, parlament ili Europska unija, već uključuje i stjecanje niza vještina koje učitelji ili profesori građanskog odgoja trebaju prenijeti učenicima. Pri tome moraju voditi računa o tri osnovne stvari. Prvenstveno taj predmet mora biti temeljen na kontroverzi, odnosno potrebno je voditi računa o tome da svaka tema treba biti sagledana iz različitih perspektiva jer je to demokracija koju živimo. Za sve trebamo i možemo pronaći kompromis, ne gledajući samo svoj interes, već i interes ostalih. Nadalje, učitelji ne smiju manipulirati prenošenjem znanja tako da „guraju“ temu u jednom smjeru. Ljudi koji se bave građanskim odgojem često imaju čvrste političke stavove, što je u redu, ali ne bi smjeli svoje stavove prenositi na teme o kojima poučavaju, već bi trebali učenicima ukazati na to da su različiti stavovi legitimni. Treća je važna stvar poticanje mladih ljudi na aktivno sudjelovanje u društvenom i političkom životu, kao što u pokretu Fridays for Future mladi ohrabruju jedni druge da svojim prosvjedima prisile političare na poduzimanje mjera za ublažavanje klimatskih promjena. Trebaju osvijestiti što im je važno i u interesu njihove generacije. Ako su njihovi interesi usmjereni na biciklističke staze u gradu, onda se oko toga trebaju angažirati. U jesen 1976. u Baden Württemberg Beutelsbachu održana je konferencija na kojoj su utvrđeni ovi postulati i otad se to zove Sporazum iz Beutelsbachera. U Njemačkoj vrijedi još i danas. Neki ljudi smatraju da te postulate treba prilagoditi suvremenim izazovima, odnosno uzeti u obzir i važnost emocionalne komponente politike i politizacije. No, ipak mislim da je dobro da postoje ti postulati kao temelj na kojem ćemo učiti mlade ljude kako se gradi i održava demokratsko društvo.

Često u Hrvatskoj čujem sintagmu „promjene nisu moguće“. Takav stav je poguban za demokraciju i stvara idealne uvjete za korupciju i klijentelizam jer to zapravo znači da samo ljudi koji su na pozicijama mogu „progurati“ ono što je u njihovom interesu. Naša je Zaklada poput katalizatora nužnih promjena u obrazovanju, koje će donijeti korist i mladim ljudima i njihovim budućim poslodavcima u Hrvatskoj.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Zaposlena.