Tena Štivičić: Kultura izrugivanja

Ne znam što me u tom trenutku više pogodilo. Sama fotografija, njezina ponižavajuća, jeziva surovost, taj suštinski neukus, stravičan prizemni impuls idejnog začetnika ovog uratka ili činjenica da se moji prijatelji smiju?

Čini se da danas nije teško savladati određene tehnike fotošopa kojima je moguće obraditi fotografiju tako da potpuno odjevena osoba na slici ispadne gola. Za to, navodno, postoje i priručnici koje je moguće iskopati iz zakutaka Interneta.

Metoda je to kojom mnogi cyberkriminalci ucjenjuju ljude, a u Velikoj Britaniji sve više maloljetnike pa čak i djecu. To je tip terora koji se oslanja na prijetnju javnog sramoćenja, a kojoj su djeca i maloljetnici posebno podložni. Prije šest mjeseci jedan je šesnaestogodišnji dječak, suočen s takvom ucjenom, počinio samoubojstvo.

Mentalno zdravlje direktna je, prva, nezaobilazna žrtva.

No, u dobroj staroj Hrvatskoj ova metoda fotošopiranja služi izrugivanju. Kome se najlakše rugati? Lakim metama. Tko su najlakše mete? Žene iz javnog prostora, ali ne baš svaka žena jednako, već posebno one žene koje se usuđuju starjeti, a iz tog javnog prostora ne povlačiti, žene koje imaju ili su u nekom trenutku imale određenu političku moć, a onda još na sve to žene koje ni u jednoj fazi svog života nisu odgovarale pin-up kanonu ljepote koji forsira, recimo, bivša predsjednica države.

Tako jedne večeri u Zagrebu, dok sjedim u ugodnom društvu na ugodnoj večeri, jednoj muškoj osobi za stolom stiže poruka popraćena čitavom lavinom emojija koji plaču od smijeha.

Na slici, gola pored mora, sjedi jedna takva starija žena iz javnog života. Ne izgleda ni blizu kao Helen Mirren u badiću kojoj se, zbog praktički jedinstvene linije, klanja cijela planeta. To kako izgleda ta žena samo po sebi ne bi trebalo ništa mijenjati na stvari, ali ipak mijenja, jer svi smo tako navikli stalno zuriti u prelijepa gola tijela u svim medijima i stalno biti izloženi fotografijama žena koje prešućuju da starenju i gravitaciji prkose nadljudskim naporima, da je vidjeti golu ženu, običnu, staru, normalnu, a golu, kao neki napad na naše izvitopereno osjetilo za društveno dopušteno.

A vidjeti stariju ženu koja u javnosti nešto ozbiljno govori, koja se suprotstavlja, buni, koja ne odlazi, ne povlači se, nije ju sram što postoji, tako poniženu tim jezivo primitivnim postupkom, očito je naprosto neodoljivo duhovito.

Podrazumijevalo se da će svima u društvu ta ‘fora’ biti urnebesna.

Ostala sam zatečena. Toliko da nisam reagirala.

Ne znam što me u tom trenutku više pogodilo. Sama fotografija, njezina ponižavajuća, jeziva surovost, taj suštinski neukus, stravičan prizemni impuls idejnog začetnika ovog uratka ili činjenica da se moji prijatelji smiju? Tako srčano, tako svesrdno, kao nekoj bezazlenoj, a fenomenalnoj fori.

Ili kultura izrugivanja uopće, a onda izrugivanja lakim metama? Vjerojatno i to.

Ili to što žene na poziciji moći izazivaju u muškarcima tako problematične emocije?

Tijekom dvadesetak godina života u Velikoj Britaniji primjećujem da ne postoji osoba u britanskoj politici koja inspirira takav gnjev kao Margaret Thatcher i to posebno kod muškaraca koji su joj ideološki suparnici. Ni ja, da se razumijemo, nemam lijepu riječ za Margaret Thatcher, ali nisam primijetila da itko u britanskoj povijesti, uključujući i najgoreg premijera svih vremena Borisa Johnsona, ima trajni potencijal izazvati baš tako zapjenjene reakcije kao jedna, sad već neko vrijeme mrtva, žena.

Pomislila sam na to kruže li uokolo obrađene slike nekih starijih muškaraca iz javnog života? Kako bismo reagirali na jednu takvu? Bi li se žene grohotom smijale na ogoljenog sedamdesetogodišnjaka ili bismo se svi malo žacnuli? Ili bi nam se probudio neki duboki zaštitnički osjećaj, neki zakopani instinkt za mjeru, sućut i dobar ukus?

Ženski izgled je neprekidno, u svakoj dobi, izložen nekoj vrsti bespoštedne procjene.

Ali gađenje koje žene počnu izazivati u društvu kad zagaze u određene godine, a zaborave zašutjeti ide, ruku pod ruku, s količinom znanja, iskustva, samopouzdanja, vještine i sigurnosti u sebe koju žene razvijaju kad se konačno oslobode mladenačkih hemunga.

Taman sad kad uživam u činjenici da me više nije strah progovoriti pred grupom ljudi, voditi glavnu riječ za stolom, javiti se za riječ na tribini, ispričati anegdotu i ne strepiti hoće li polučiti smijeh, sve one stvari od kojih sam zazirala u mladosti dok sam bila savršeno zategnuta, počinjem bivati svjesna te krajnje iritantne činjenice da je za žene, kako stare, najbolje da diskretno šute i povlače se u zavjetrinu. A onima koje to ne kane bolje je da održavaju na životu seksipil, kako znaju i umiju, do stote ako treba, pa i ako to znači provoditi nebrojene sate boreći se s neumoljivom prirodom da bi se postiglo ono što se u mladosti postiže kad se dvaput potrči za tramvajem i triput zaboravi večerati.

Nestvarno lijepa Helen Mirren u badiću diskretna je i šutljiva. Ona je lekciju usvojila.

A da ovakve jezive šale utječu na mentalno zdravlje osobe na koju se odnose, već znamo da je naivno uopće apostrofirati.