Debitantski roman Tare Menon prodan je za prijevod u više od 35 zemalja, a autorica otkriva zašto vjeruje da društvo često podcjenjuje gubitak prijatelja te kako je nastajala jedna od najzapaženijih knjiga godine

Razgovarala: Ana Gruden

Fotografije: Sharona Jacobs, Saša Jungić

Tara Menon jedna je od najzanimljivijih novih autorica svjetske književne scene. Njezin debitantski roman Pod morem već je prije objavljivanja prodan za prijevod u više od 35 zemalja, a kritika ga opisuje kao dojmljivu priču o prijateljstvu, gubitku i snazi prirode. Iako je po struci profesorica engleske književnosti na Sveučilištu Harvard, Menon je romanom pokazala izniman pripovjedački talent, spajajući intimnu ljudsku priču s jednom od najvećih prirodnih katastrofa modernog doba – tsunamijem u Indijskom oceanu 2004. godine. O tome kako je nastajala knjiga koja je osvojila čitatelje diljem svijeta, zašto vjeruje da društvo često podcjenjuje gubitak prijatelja te kako iskustvo odrastanja između Indije, Singapura i Sjedinjenih Američkih Država oblikuje njezino pisanje, razgovarali smo tijekom njezina boravka u Hrvatskoj.

Vaš roman govori o gubitku i prijateljstvu. Zanima me što vas je privuklo toj priči. Je li to priča više o prijateljstvu ili o gubitku? Jeste li i sami imali sličan odnos koji vas je inspirirao da napišete ovu priču?

To je zapravo teško pitanje jer je teško reći radi li se više o jednom ili drugom. Roman nije autobiografski i nije osoban u doslovnom smislu, ali inspiracija za njega potječe iz razdoblja kada sam imala sedamnaest godina. Tada je moja najbolja prijateljica iz škole izgubila svoju najbolju prijateljicu iz djetinjstva. Odrasle su zajedno u Engleskoj, a zatim se moja prijateljica preselila u Singapur i tada je izgubila svoju prijateljicu koja je poginula u autobusnoj nesreći.

Ono što me tada zainteresiralo bila je reakcija ljudi. Svi su bili spremni prihvatiti da bude tužna nekih tjedan dana, ali nakon toga kao da su očekivali da više neće tugovati. Kao da bi jednostavno trebala prijeći preko toga.To mi je bilo vrlo iznenađujuće jer je bilo jasno da je slomljena i da će joj trebati dosta dugo da se oporavi. Bila je to njezina najbolja prijateljica.

U isto vrijeme u školi sam čitala Tennysonovu pjesmu In Memoriam. I ondje sam primijetila sličnu reakciju ljudi. Mnogi su govorili da su dvojica muškaraca iz pjesme sigurno bili ljubavnici jer, u protivnom, nema bi imalo smisla da netko toliko dugo tuguje za prijateljem. A Tennyson je zapravo tugovao za svojim prijateljem Arthurom Hallamom cijeloga života. Budući da sam i sama imala prekrasna, duboka i vrlo značajna prijateljstva, bilo mi je sasvim prirodno da, ako izgubiš prijatelja, tuguješ za njim jako dugo.

Kada bih ipak morala odabrati govori li roman više o prijateljstvu ili o gubitku, rekla bih da ipak više govori o gubitku. Postoje dvije glavne osi romana. Jedna je prijateljstvo, a druga priroda, prirodni svijet i prirodna katastrofa. A ono što ih povezuje upravo su tuga i gubitak. S jedne strane to je priča o osobi koja izgubi drugu osobu, a s druge strane govori o prirodnom svijetu koji svakoga dana pomalo gubimo. Zato mislim da je ovo prije svega knjiga o gubitku i o emocionalnom odgovoru na gubitak, odnosno o tugovanju u njegovim različitim oblicima.

Prije nego što prijeđemo na prirodu, je li vaša prijateljica, ona koja je izgubila prijateljicu, pročitala vaš roman?

Ne. Zapravo više nismo prijateljice. Možda je čula za knjigu, zaista ne znam.

Kao što ste rekli, priroda je u vašem romanu gotovo zaseban lik. Zašto vam je bilo toliko važno povezati ljudske odnose s oceanom, šumom i prirodom?

Mislim da je temeljni razlog taj što smo mi ljudi vrlo loši u tome kako vidimo život drugih vrsta. Jednako smo loši i u razumijevanju klimatskih promjena, upravo zato što se one događaju polako. Koraljni grebeni polako odumiru. Životinje postupno nestaju zbog krivolova ili uništavanja njihovih staništa. Zbog toga mislim da su priča o prijateljstvu i priča o tugovanju način da bolje razumijemo određene vrste gubitka. Povezivanjem tih priča možda ćemo lakše razumjeti razmjere uništenja i gubitka koji se danas odvijaju diljem svijeta – polako, ali razorno.

Zašto ste odabrali upravo tsunami za priču? Jeste li poznavali nekoga tko je to doživio? Znam da ste za potrebe pisanja romana razgovarali s ljudima koji su preživjeli, ali jeste li i prije pisanja knjige poznavali nekoga tko je imao takvo iskustvo?

Godine 2004. imala sam petnaest godina i išla sam u drugi razred srednje škole. Bio je Božić, odnosno dan nakon Božića. Mnogi učenici iz moje škole tada su bili na zimskim praznicima u raznim dijelovima Azije. Osobno nisam poznavala nikoga tko je poginuo, ali sam poznavala djevojku iz školskog autobusa čiji je brat stradao u tsunamiju. Jedan moj prijatelj izgubio je oca. Dakle, poznavala sam ljude koji su izgubili nekoga bliskoga. A postoji i jedna vrlo neobična priča iz mog života.Sudjelovala sam u košarkaškoj utakmici koja je ušla u Guinnessovu knjigu rekorda. Trajala je čak 53 i pol sata, a organizirana je kako bi se prikupila sredstva za pomoć žrtvama tsunamija. Na toj utakmici sudjelovala su i dvojica dječaka iz Indonezije. Igrali su protiv naše škole i još jedne škole iz Singapura. Dolazili su iz Banda Aceha, područja koje je bilo najteže pogođeno tsunamijem. Obojica su izgubila više članova svoje najuže obitelji. Puno su razgovarali s nama o onome što su proživjeli. Jedan je igrao u našoj momčadi, drugi u protivničkoj. Tijekom te nevjerojatno duge utakmice, koja je trajala više od dva dana, često su pričali o svojim iskustvima. Dakle, mnogo prije nego što sam počela pisati ovu knjigu, već sam upoznala ljude koji su sve to proživjeli. Pisati sam počela 2014., a utakmica je odigrana 2005. godine, tako da je prošlo gotovo deset godina. Sjećam se još i da je jedan od tih dječaka izgubio čak pet članova svoje obitelji. Dolazio je iz velike obitelji. U jednom je trenutku mislio da je ostao potpuno sam, a onda je četvrtoga dana nakon tsunamija pronašao oca živoga. To je snažno utjecalo na način na koji sam razmišljala o toj tragediji. Sve mi je bilo potpuno neshvatljivo.

Kako uopće pojmiti činjenicu da je u jednom jedinom danu poginulo oko 250.000 ljudi?

To nikada nisam uspjela do kraja shvatiti i ta me misao nikada nije napustila.

Posebno je potresno kako opisujete more u trenutku tsunamija. Pišete da se more prvo povuklo, a ljudi nisu znali što to znači pa su krenuli prema moru.

Da. Primijetili su samo da se događa nešto neobično. No, postoji jedna nevjerojatna istinita priča vezana za taj događaj. Na jednoj plaži u Tajlandu, malo sjevernije od Phuketa, bila je dvanaestogodišnja djevojčica iz Engleske koja se zvala Tilly. U školi je upravo učila o tsunamijima na satu geografije. Kada se more počelo povlačiti, odmah je shvatila što se događa. I rekla je roditeljima: “Doći će tsunami.” Otac joj je povjerovao i počeo upozoravati ostale ljude na plaži. Zahvaljujući tome oko 150 ljudi napustilo je plažu na vrijeme i spasilo živote. Kasnije je za to dobila odlikovanje. Naravno, radilo se samo o toj jednoj plaži, ali upravo zahvaljujući onome što je naučila u školi uspjela je spasiti mnogo ljudi. Možete ju pronaći na internetu. Ima čak i svoju stranicu na Wikipediji.

Odrasli ste između Indije i Singapura?

Rođena sam u Indiji, ali preselila sam se u Singapur kada sam imala samo dva mjeseca. Tako da sam zapravo odrasla u Singapuru. Ali, svake sam godine tijekom ljetnih praznika provodila dva do tri mjeseca u Indiji, tako da sam cijelo djetinjstvo redovito odlazila tamo. Samo su se moji roditelji preselili u Singapur, a ostatak obitelji ostao je živjeti u Indiji

Sa osamnaest godina otišli u Sjedinjene Američke Države na studij i ostali tamo do danas. U kojoj je mjeri iskustvo odrastanja između različitih kultura utjecalo na ovaj roman?

Rekla bih, jako. Roman nije autobiografski i ja sam u mnogočemu drukčija od glavne junakinje. Ali jedna stvar nam je zajednička. Ni jedna od nas nema osjećaj da u potpunosti pripada jednoj zemlji. Marissa je rođena u Americi, zatim odlazi na Tajland, pohađa međunarodnu školu i vraća se u Ameriku, ali ondje više nema osjećaj da potpuno pripada. I ja često imam isti osjećaj. Kada me netko pita odakle sam, zapravo ne znam što odgovoriti. Nedavno sam to pokušala objasniti ovako: kad sam u Americi, osjećam se kao Indijka. Ali kada sam u Indiji, osjećam da nisam Indijka. Mislim da je upravo to iskustvo ono što dijelim s Marissom. Mislim da te upravo takav život nauči da mnogo pažljivije promatraš mjesta u kojima se nalaziš. Neprestano pokušavaš razumjeti kako ljudi žive, kako stvari funkcioniraju i kako društvo djeluje.

Vaša je knjiga prevedena ili dogovorena za prijevod na više od trideset pet jezika. Kako to objašnjavate? Jeste li to očekivali?

Nikako. Nisam. Reći ću nešto što je možda pomalo neobično. Vjerovala sam da će roman pronaći izdavača. Nisam mislila da pišem knjigu koju nitko nikada neće objaviti. Istina, ponekad sam mislila da je možda nikada neću završiti. Ali kada sam je dovršila, vjerovala sam da će je objaviti neka manja američka izdavačka kuća, da će tiskati možda dvije tisuće primjeraka i da će to biti to. A onda se dogodilo nešto potpuno drugačije. Sve se odvilo vrlo brzo. Mislim da su gotovo sva prava za prijevode prodana još prije nego što je knjiga uopće objavljena. Roman je u Americi i Velikoj Britaniji izašao tek u ožujku. Dakle, posvuda u svijetu još je vrlo nova knjiga. Zaista ne znam kako se sve to dogodilo. Ne znam objasniti. Ali beskrajno sam sretna. To je prekrasno iz mnogo razloga. Mislim da moj roman nije knjiga koja pripada samo jednoj zemlji. Govori o različitim mjestima i univerzalnim iskustvima. Zahvaljujući tome obišla sam zemlje u kojima nikada prije nisam bila. Primjerice, Hrvatsku, Finsku, Rumunjsku, Latviju, Bugarsku… Sve je to bilo potpuno nevjerojatno iskustvo.

Trenutačno ste na europskoj turneji predstavljanja knjige.

Da.Traje oko šest tjedana, odnosno šest i pol tjedana. Posjetit ću desetak zemalja.

Ove ste školske godine na svojevrsnom studijskom dopustu.

Tako je. Obožavam predavati i stvarno volim svoj posao, ali drago mi je što imam malu pauzu. Ovo je zapravo tek početak tog dopusta.

Koji predmet predajete na Harvardu?

Moja je specijalnost engleska književnost 19. stoljeća. Svake godine držim kolegij posvećen klasicima poput Jane Austen, Charlesa Dickensa, George Eliot i Thomasa Hardyja.To su uglavnom kanonska djela engleske književnosti. No imam veliku slobodu u oblikovanju nastave. Jedan od kolegija koji svake godine predajem zove se “City Fictions”. Na njemu proučavamo knjige, filmove i televizijske serije čija se radnja odvija u velikim gradovima poput Londona, Bombaya, Johannesburga, Seula ili New Yorka. Zanima nas što znači živjeti u gradu i kako grad oblikuje ljudske živote. Predajem i kolegij koji bismo mogli nazvati Uvodom u zapadni književni kanon. Počinjemo s Ilijadom i Odisejom, zatim prelazimo na Dantea, Boccaccia i druga velika djela zapadne civilizacije, sve do Virginije Woolf. Naravno, obrađujemo Jane Austen ali i grčke tragedije. Odnosno, velika djela koja čine temelj zapadne književnosti. Predajem studentima prve godine studija. I zaista volim predavati.

Koji vam je kolegij najdraži?

Vjerojatno baš City Fictions. Jedan od razloga je taj što taj kolegij nije obvezan. Studenti ga upisuju zato što ga stvarno žele slušati. Zato su vrlo zainteresirani i puni entuzijazma. Nastava je zabavna jer kombiniramo vrlo ozbiljna književna djela, primjerice Dickensovu Sumornu kuću, s filmovima poput Paraziti ili čak serijom Seks i grad. To je vrlo raznolika kombinacija različitih medija i pristupa. S druge strane, jako volim i kolegij o zapadnom književnom kanonu. Studenti prve godine još uvijek dolaze puni znatiželje i oduševljenja. Još nisu postali cinični ili zasićeni studiranjem. To mi je jako lijepo.

Je li u romanu Pod morem postojala neka scena ili lik koje vam je bilo posebno teško napisati?

Mislim da postoje dva odgovora na to pitanje.Tehnički najzahtjevnija bila je sama scena tsunamija. Kako opisati nešto što je toliko golemo i zastrašujuće? Posebno mi je bilo teško napisati dijelove u kojima se likovi nalaze unutar vala. Kako riječima opisati iskustvo koje je većini ljudi gotovo nezamislivo? To mi je bilo najteže u tehničkom smislu. Ali emocionalno najteža scena dolazi kasnije u romanu. To je trenutak kada jedan brat blizanac pronađe drugoga. Moj je otac blizanac. Zbog toga mi je ta scena bila izuzetno teška za pisanje. Čak mi je i danas teško razmišljati o njoj.

Možete li nam otkriti na čemu sada radite?

Pišem svoj drugi roman koji govori o muškarcu i ženi koji su odrasli zajedno. Nisu se vidjeli gotovo deset godina, a zatim se ponovno susreću u Londonu, gdje oboje žive. On je liječnik u organizaciji Liječnici bez granica. Stalno odlazi u krizna područja diljem svijeta. Ona je autorica dokumentarnih filmova o divljim životinjama. I ona neprestano putuje snimajući filmove. Njihovi se životi neprestano razdvajaju i ponovno susreću. Roman prati jednu godinu njihova života.

Dakle, vaš izdavač već čeka novu knjigu?

(smijeh) Ne. Još nemam rok. Prvi roman pisala sam osam godina. Istina, u međuvremenu sam radila i mnoge druge stvari. No, nadam se da ovaj put neću trebati još osam godina. Iskreno se nadam da će biti gotov mnogo prije.