Romana Matanovac Vučković : U pravu sam pronašla segment koji je blizak umjetnosti

Odnedavno ravnateljica HGZ-a, Romana Matanovac Vučković u intervjuu za Zaposlenu govori o planovima za Zavod, uvođenju Direktive o autorskim pravima na digitalnom tržištu te odrastanju uz dva studija: glazbe i prava

Razgovarala: Ana Gruden

Fotografije: Domagoj Biondić

Prva ravnateljica Hrvatskoga glazbenog zavoda u 200 godina njegova postojanja je prof. dr. sc. Romana Matanovac Vučković, izvanredna profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na Katedri za građansko pravo. Njezina poveznica sa HGZ-om leži u činjenici da je diplomirala i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na Odsjeku za gitaru, nakon čega je završila i poslijediplomski studij u Salzburgu. Dakle, žena s dvije fakultetske diplome i dva završena poslijediplomska studija većinu života provela je uz glazbu, a kad je pravo u pitanju, specijalizirala se na području zaštite autorskih prava. Kako je uspjela balansirati između prava i muzike, što je bio okidač za odluku da se na kraju posveti pravu a ne muzici te kako zamišlja Glazbeni zavod u budućnosti, ispričala nam je ova svestrana žena.

Diplomirali ste na dva fakulteta: Pravnom i Muzičkoj akademiji. Kako ste uspjeli postići ravnotežu između njih?

Odmalena sam htjela studirati na Muzičkoj akademiji, a škola mi je uvijek dobro išla, pa sam se odlučila i za studij prava. Iskreno, oduvijek sam mislila da ću se baviti glazbom. To je bila moja želja i moja ljubav. Zato sam nakon završetka Muzičke akademije u Zagrebu upisala poslijediplomski studij u Salzburgu, no ubrzo sam oboljela od fokalne distonije u desnoj ruci, bolesti koja utječe na pokretljivost prstiju. Postupno sam nažalost bila prisiljena prestati svirati gitaru. Nekoliko sam godina uspjela kompenzirati taj problem vježbama i opuštanjem, pa sam aktivno svirala i nastupala do 2000. godine. Naime, 1990-ih nije bilo još točne dijagnoze za ovaj poremećaj, pa sam tek naknadno saznala o kakvoj se bolesti radi. S obzirom na takav razvoj situacije, a i na činjenicu da sam paralelno s gitarom studirala pravo, odlučila sam se u potpunosti posvetiti pravu.

Kako ste se osjećali kad ste shvatili da više ne možete svirati?

Nije mi bilo lako, pogotovo zato jer se tada nije moglo utvrditi što mi je. Četiri godine sam svirala koncerte, no jednostavno nisam više mogla jer je problem postao prevelik. Fokalna distonija je bolest koja ne prolazi, već se može samo ublažiti vježbama, danas i botoksom. Riječ je o bolesti „profesije“ i o njoj se malo zna. Na preporuku prijatelja, otišla sam kod neurologa s Harvarda, prof. Krainca koji me uputio na Institut za bolesti glazbenika u Hannover kod prof. Altenmülera. Tamo sam pristupila liječenju koje je tada bilo u fazi eksperimenta i primala terapiju botoksom gotovo deset godina. Nevjerojatno je da mi je u ozdravljenju najviše pomogla trudnoća, što je i klinički dokazano.

Specijalizirali ste se za intelektualno vlasništvo. Kako ste se odlučili baš za taj smjer u pravu?

Glavni poticaj bila mi je glazba kojom se bavim cijeli život jer u glazbi, bez obzira na to jeste li skladatelj ili izvođač, morate paziti na autorska prava. Osim toga, odrasla sam s kulturnjacima i umjetnicima i bilo mi prirodno da se pravnim putem pozabavim nečim što je blisko kulturi. Specijalizacija intelektualnog vlasništva mi je potpuno prirodna i imanentna jer i sama cijeli život stvaram i družim se s osobama koje kreiraju i inoviraju, a intelektualno vlasništvo služi zato da se na pravni način zaštite kreativne, znanstvene, kulturne i istraživačke tvorevine.

U vašem području djelovanja vrlo je aktualna tema uvođenje Direktive o autorskim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu Europske unije. O čemu se zapravo radi? Koje su izmjene u odnosu na dosadašnje stanje?

Kreativne tvorevine i njihovi autori se moraju štititi te za svoj rad moraju dobiti naknadu. Isto tako, ne treba izostaviti nakladnike koji također sudjeluju u nastajanju i izdavanju kreativne tvorevine. Konkretno, u novinarstvu to bi značilo da se štite novinari, fotografi kao autori te izdavači. Do sada se to provodilo u tradicionalnom obliku autorskih prava. Međutim, sadržaj na internetu doživio je veliku ekspanziju te su se razvili poslovni modeli poput Facebooka i Googlenewsa. Navedeni giganti putem algoritama upravljaju autorskim sadržajima u području medija na internetu, nude ih krajnjim korisnicima i na tome zarađuju putem reklama. Novinari, fotografi i izdavači od toga praktički nemaju ništa ili imaju vrlo malo te ujedno gube kontrolu nad svojim sadržajima koje su kreirali i u čije su stvaranje uložili svoj novac. Ideja Direktive, među ostalim, jest kontrola takvih nelojalnih postupaka internetskih platformi te kontrola medijskih agregatora i onih koji preuzimaju tuđe sadržaje. Putem kontrole bi se preuzimanje naplaćivalo i moralo bi se tražiti dopuštenje autora i novinskih nakladnika za njihovo korištenje. Do sada smo imali uređenje u kojem velike platforme nisu bile pravno odgovorne za opisano korištenje tuđih sadržaja, s obzirom na to da su se prema propisima izuzimale u režim tzv. sigurne luke.

Osim financijskog, problem je i to što korisnik velikih platformi nema mogućnost sam kritički odabrati članak koji smatra relevantnim, već mu platforma „servira“ prema izboru svojih algoritama nakon upisivanja ključne riječi. Dakle, cilj je Direktive zaštita i održivost medijske raznolikosti jer je nužno omogućiti da vijesti, informacije i aktualnosti dolaze iz različitih izvora.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju Zaposlene…